06.12.2012 Views

Casopis Sic – Prvi broj

Casopis Sic – Prvi broj

Casopis Sic – Prvi broj

SHOW MORE
SHOW LESS

Create successful ePaper yourself

Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.

ovan
odsustvom
 onog
produktivnog
 i
manje
 produktiv‐<br />

nog
dijaloga
 s
javnošću
(bez
obzira
šta
je
činilo).
Jedan
<br />

takav
 osjećaj,
 ako
 se
 to
 može
 nazvati
 osjećajem,
 jer
 se
<br />

prostim
 uvidom
 u
činjenice
koje
su
na
 tragu
prethodne
<br />

misli,
 može
uvidjeti
poprilično
 jasno
 da
je
izraz,
 ili
 for‐<br />

mulacija
izraza
kojima
umjetnik
nastoji
iskazati
pojedine
<br />

stavove
poprilično
štura,
ne
toliko
neprecizna
koliko
osi‐<br />

romašena
 za
neki,
 slobodno
 rečeno,
 „vrijednosni
kvan‐<br />

titet“.
 „Vrijednosni
 kvantitet“
 ovdje
 posmatram
 kao
<br />

obaveznu
 i
neizostavnu,
 bez
obzira
 na
bilo
 kakve
izgo‐<br />

vore,
 aktivnost
 u
 komunikaciji
 sa
 javnim
 životom;
 u
<br />

komunikaciji
koja
nije
striktno
vezana
za
riječ
umjetnika
<br />

u
autoru
njegova
djela.
Naravno
da
se
otkriva
zapitanost:
<br />

zašto
 je
uopće
bitan
kvantitet
 ako
je
kvalitet
izražen
i
u
<br />

najmanjoj
mjeri
 koja
 zaslužuje
 pažnju
 „duha“
 kojem
 se
<br />

predočava,
kao
 i
„duha“
koji
predočava
određenu
formu
<br />

u
domenu
riječi
i
njenog
izričaja.
Druga
stvar
je:
kakav
je
<br />

to
 „vrijednosni
 kvantitet“
i
kakve
 on
ima
uopće
 veze
sa
<br />

vrednovanjem
 nečega
 što
 nema
 uobičajene
 gabaritne
<br />

norme.
 U
 potrazi
za
 odgovorima
 na
 predočenu
 dilemu
<br />

nudi
se
krajnje
jednostavan
odgovor,
 skoro
 kao
 floskula
<br />

koja,
 na
 prvi
pogled,
 ostaje
da
 vrijedi
samo
 za
 pitaoca,
<br />

kao
kontura
njegova
vlastita
lika
u
ogledalu
samoisljeđi‐<br />

vanja.
 Da
 pojednostavim
 odgovor
 slikovitim
 primjerom
<br />

iz
povijesti:
za
nekog
neutralnog
posmatrača
Spartanaca
<br />

u
 Termopilskom
 klancu,
 irelevantno
 je
 koliko
 se
 krvi,
<br />

znoja,
patnje
i
mučnih
vježbi
savladalo,
u
kojoj
mjeri
i
s
<br />

kojom
krajnjom
svrhom,
prije
ključnog
momenta
kada
je
<br />

postignute
 ili
 prividno
 postignute
 vještine
 trebalo
 pre‐<br />

dočiti
i
reprezentovati
pred
konkretnim
 i
dostojnim
 iza‐<br />

zovom.
Ono
što
je
predočeno
 na
jednom
 mjestu
i
u
jed‐<br />

nom
 vremenskom
 okviru
zavrijedilo
 je
 trag
 u
vremenu
<br />

koji
nadživljava
i
 najsmjelije
slutnje
 bilo
kojeg
 od
nave‐<br />

denih
aktera
minulog
događaja.
Iz
jednostavnog
razloga
<br />

što
su
forma
i
smisao
 postigli
zenit
u
svom
saobraćanju.
<br />

Naravno
ovaj
metaforički,
neudobno
metaforički
diskurs
<br />

može
pomalo
nezgrapno
djelovati
ako
ga
postavimo
kao
<br />

simbolički
 urnek
 nasuprot
 dilema
 umjetničkog
 subjek‐<br />

tiviteta
unutar
 prostora
duha
i
jezika.
No,
 sasvim
je
sig‐<br />

urno
da
važnost
onoga,
što
na
prvi
pogled
ne
može
toliko
<br />

uticati
na
trenutak
provjere
ili
trenutak
konačnog
ispita,
<br />

(važnost
 onoga
što
se,
dakle
u
očima
neutralnog
posma‐<br />

trača
„spartanskog“
djelovanja
u
datom
 povijesnom
 tre‐<br />

nutku,
 donekle
 i
 opravdano,
 činilo
 irelevantnim),
 ne
<br />

Temat: Nacionalizam<br />

može
 se
 osporiti,
 barem
 ne
 u
onom
 što
 će
na
 stasanju
<br />

umjetnikove
spremnosti
da
u
mogućem
trenutku
silaska
<br />

u
klanac
 jezika,
 forme,
 riječi
 i
duha,
 ostavi
trag
 koji
 će
<br />

zavrjeđivati
 pažnju.
 Dualizam
 u
ponuđenom
 rješenju
je
<br />

očigledan
i
samo
ako
bi,
s
neskrivenom
ironijom,
odnose
<br />

između,
 na
 ovaj
 način
 posmatranih,
 
 kvaliteta
 i
 kvan‐<br />

titeta,

postavili
kao
odnos
prema
licu
i
naličju,
bez
dvo‐<br />

jbe
ćemo
se
prikloniti
licu.
Iskustvo
nam
kaže
da
je
onom
<br />

mjerodavnom
 Fidiji
 (kojeg
 umjetnik
 uvijek
 podsvjesno
<br />

priziva)
 samo
 lice
 onaj
 istinski
 model
 koji
 mu
 može
<br />

poslužiti
 da
 prstima
 vremena
 bude
 utisnuto
 u
<br />

besmrtnost.
<br />


<br />

Ovakvo
 rezonovanje
 i
 promišljanje
 uloge
 i
 djelovanja
<br />

svjesnog
 i
savjesnog
pojedinca
 je
 relevantan
u
domenu
<br />

onoga
 što
 spada
 u
sferu
intrasubjektivnog
samoisljeđi‐<br />

vanja
umjetnosti
kao
takve,
međutim
ostaje
onaj
vakuum
<br />

ili
 prostor
 za
 manevar
 u
javnom
 prostoru
koji
 jednom
<br />

intelektu
 pripada
 i
 na
 koji
 je
 obavezan
 samim
 preuzi‐<br />

manjem
 bilo
 kakve
 komunikacije
 sa
 svijetom
 i
 vreme‐<br />

nom
kojem
pripada.
Ostaje
dužnost
 i
obaveza
djelovanja
<br />

ili
 regrutovanja
 vlastitog
 skromnog
 talenta
 i
 njegovog
<br />

povremenog
 prekomponiranja
 za
 date
 potrebe.
 Pri
<br />

ovome
 etika
 i
 moral
 pojedinca
 su
 onaj
 fundamentalni
<br />

vezivni
 materijal
 koji
 jedini
 može
 dati
 kredibilitet
<br />

takvom
djelovanju
u
ulozi
humanizma,
izuzev
ako
 se
ne
<br />

želi
postići
efekat
destrukcije
ili
izravno
biti
u
službi
ak‐<br />

tuelne
 dekadentnosti.
 Poslije
 decenije
 devedesetih,
<br />

vrhunca
 fašizma,
 zločina
 i
 poplave
 dekadentnosti
 svih
<br />

vrsta
 i
u
 svim
 društvenim
 sferama,
 krvave
 vode
 su
 se
<br />

povukle,
 (ne
 isparile,
 već
 se
 deponovale
 u
 rezervoare
<br />

rigidne
 isključivosti)
 ostavljajući
 geografski
 ambijent
<br />

ispunjen
 klancima,
 ponorima,
 vrtačama,
 bh.
 termopil‐<br />

skim
 klancima,
kroz
koje
će
prije
ili
kasnije
poželjeti
da
<br />

prodru
 horde
 svih
 boja
 i
 naličja.
 Intelektualne
 Sparte
<br />

nema
 ili
 je
 barem
 realizacija
 jedne
 takve
 ideje
 koja
 bi
<br />

porodila
ambijent
suprotan
onome
s
početka
priče,
tek
u
<br />

povoju.
Sigurno
je
da
potreba
za
tim
utvrđenjem
prijeko
<br />

potrebna
 kao
 preduslov
 pokretanja
 fronte
 od
 zdravih,
<br />

svjesnih,
savjesnih,
obrazovanih
pojedinaca,
odlučnih
da,
<br />

bez
obzira
na
<strong>broj</strong>čanu
nadmoćnost
plemenskih
regruta,
<br />

uđu
u
termopilski
klanac
i
ostanu
vjerni
do
kraja.<br />


<br />


subota,
13.
jun
2009<br />


(sic!)
67

Hooray! Your file is uploaded and ready to be published.

Saved successfully!

Ooh no, something went wrong!