Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
''Muka mi je. I od broda od šovinizma i renesansne. Pravim mentalnu zabil-<br />
ješku. Najebati im se oca. Odmah u ponedjeljak. Ne samo zbog morala.<br />
Zbog toga što moraju prodati više pelena i brijača. Najebati im se oca, jer<br />
žene moraju praviti bureke. Mada su i same tek stigle s posla. I prostrle<br />
veš. I okupale djecu. I obrijale noge našim brijačima. Koje su posudile od<br />
svojih muževa. Kojima prave burek.'' (44.str). Međutim, priča se od početnoga<br />
bunta žene ponovno utapa u klasičnu razradu iskaza o zaljubljivanju i<br />
u orkestraciju sentenci o stereotipnome srećnom, odnosno nesrećnom kraju<br />
svake životne priče.<br />
Bez obzira na ovakve omaške, priče uistinu pokušavaju biti rodno osviještene,<br />
neki ženski likovi su mahom netradicionalno profilirani subjekti<br />
koji ne/sretno žive u braku <strong>–</strong> one su ljubavnice, raspuštenice, egzilantice,<br />
vole i uglavnom nisu voljene... Njihovo iskustvo rata, također, nije jednako<br />
iskustvu muškarčevog ratovanja, jer je on na frontu, a one su te kojima je<br />
stavljeno u zadatak da čekaju i bezrezervno vole...<br />
A upravo u toj naoko jednostavnoj seksualnoj potrebi i ž udnji za ljubavnikom,<br />
junakinja iz priče Crveni č ipkasti veš pokušava prevladati ratnu<br />
grotesku i strahotu. No, susret u crvenom, erotskom vešu se pretvara u užas<br />
koji ju sustiže iz snajpera nekog vojnika. Rana na tijelu postaje metaforični<br />
vreli poljubac, ali poljubac metka a ne ljubavnika. No, unatoč tome š to je<br />
užas neposredan i bizaran, priča ponovno klizi u banalnost ispripovijedanog.<br />
A kada god napuštaju narative modernih ž enskih likova i njihovog ''tipičnoga''<br />
ž enskoga iskustva, priče skreću ka reinterpretiranju kulturološkoga<br />
narativa svojstvenog baladeskno-lirskoj formi.<br />
<strong>Prvi</strong> dodir paunovog perja ponovno je artikulisao žensko iskustvo u kontekstu<br />
iščitavanja/učitavanja patrijarhalnog značenja trgovine ž enama kao<br />
bešćutnim subjektima. Intradijegetička naratorica pripovijeda i svjedoči o<br />
udaji koja je ugovorena radi spasenja Grada. Vitez je, očigledno, ratnik,<br />
kako je i uobičajeno unutar klišetizirane epske koncepcije koja muškarcu<br />
propisuje tradicijsko-patrijarhalnu figuru. Međutim, glavna junakinja se<br />
zaljubljuje u drugoga, koji biva kažnjen za preljubu, kao i ona uostalom.<br />
Tako početni naslov priče postaje mjestom simbolizacije nedomašajnosti<br />
strastvenih dodira samih ljubavnika. Unatoč tome što pokušava reinterpretirati<br />
kulturološki model intimističke naracije, priča ponovno ne ostavlja<br />
snažan efekt identitarne raspolućenosti ženskoga subjekta, niti demistificira<br />
jednostavni i klišetizirani ambijent, budući da su određeni narativni elementi<br />
ponovno stereotipizirani.<br />
Uistinu, proza iz ove zbirke pripovjedaka jeste feministički osviještena, ali<br />
variranja ustaljenim ljubavnim diskursom, same priče previše jednodimenzionalno<br />
otvaraju ka temama sa istim, pojednostavljeno iskazanim zaključcima.<br />
Ženskim likovima se, doista, artikulira bijes nadošao u vulgarizaciji<br />
jezika, koji prikazuje i uzdrmava one koji vode situaciju. Međutim,<br />
naglašenom erotizacijom i seksualizacijom češć e se patetizira, a ne<br />
ironizira tzv. klasična ž enska tematika koja je postulirana po muškim mjerilima.<br />
Mada pokušava nadvladati dvoznačnost i nerazriješenost situacije, čitaocu<br />
ostaje dilema da li se pripovijedanjem pokušava (neuspješno) izbjeći<br />
banalnost ili se banalnošću pokušava prokazati apsurd situacije u kojima se<br />
nalaze likovi. Naposljetku, knjiga ostaje dvoznačno i nerazriješeno recipirana<br />
(paradoksalno) u dvojbi među dvama oprečnim mjerilima ekspliciranim<br />
u uvodnoj napomeni ovog teksta. U takvoj recepciji je sadržano i<br />
pitanje na koje još valja odgovarati: treba li ovo djelo biti primano kao<br />
uspjelo beletrističko š tivo ili pak kao prosječna literatura oko koje se<br />
8 <br />
skupljaju epiteti kritičara u ništa manje banalnim prikazima; npr: ''melinina<br />
knjiga je definitivno sjajan priručnik iz kojeg saznajemo o čemu žene misle<br />
kada nas vole.'' (Damir Uzunović).<br />
Harun Dinarević / Odjeci traume<br />
Nihad Hasanović, O roštilju i raznim smetnjama (ili kako rat ne<br />
zaboravlja svoje đake), Algoritam, Zagreb, 2008.<br />
Ipak, narator nam ne kazuje da li je Š efik/Alen uspješno stvorio<br />
novi identitet, ali nam nagovještava da je to stvar formalne prirode,<br />
dok pamćenje ipak ostaje u č ovjekovoj svijesti, bez mogućnosti<br />
da se trauma prevaziđe promjenom vanjskih faktora.<br />
Stoga ovaj roman sagledava potiskivanje traume kao samo jedan<br />
korak ka dezintegraciji čovjekova identiteta.<br />
U samom uvodu ovog prikaza, valja prvo napisati dvije napomene. <br />
Iako je roman izašao u hrvatskoj izdavačkoj kući Algoritam 2008. go‐<br />
dine, sarajevskoj publici je predstavljen tek u martu mjesecu 2009. u <br />
organizaciji sarajevske izdavačke kuće Buybook. Ovaj roman je također <br />
u konkurenciji za nagradu Meša Selimović.<br />
Nakon dvije napisane drame i jedne zbirke priča, Hasanovićev roman <br />
prvjenac donosi nam zanimljivu priču o prijateljima sindromašima, čija <br />
se prijateljska veza ne može potpuno realizirati zbog komunikacijskih <br />
blokada prouzrokovanih PTSP‐om (Postraumatski stresni poremećaj). <br />
Već sam naslov funkcioniše kao metonimija, gdje roštilj predstavlja <br />
idealan topos druženja unutar lokalne tradicije. Sam početak romana <br />
počinje slikom prvomajskog roštilja grupe prijatelja skupljenih pokraj <br />
rijeke Une. Metadijegetički narator nas uvodi u radnju opisivanjem <br />
jednog veslača na rijeci, lokalnog autističnog momka, koji se približava <br />
grupi prijatelja smještenoj na placu sitnog kapitaliste Erola. Kroz <br />
svakodnevni razgovor i standardne šale likova u društvu, stvara se <br />
dojam uobičajenog proslavljanja Prvoga maja, međutim kako tok <br />
radnje napreduje, tajac u razgovoru sve je češći, pa saznajemo da se u <br />
njihovim pređašnjim razgovorima Tajac nastavio pojavljivati kao tik. <br />
Tako narator najavljuje postepenu diskomunikaciju likova. Razgovori <br />
su približavanjem večeri sve više skretali na kolosijeke ratnih sjećanja <br />
gdje se Sindromaš javi šaljivom pričicom iz rata, a zatim postaje Sve <br />
manje duhovit, sve više utučen, iznosi, u nezaustavljivom monologu <br />
uznemirujuće uspomene poslije kojih ostaje opšta mučnina. Naracija <br />
romana se stalno prebacuje sa metadijegetičkog na autodijegetičkog, tj. <br />
na jednog od tri centralna lika u romanu. Prvo ide ispovijest Selvera, <br />
vegetarijanca koji je tokom rata živio u Mrkonjić Gradu. Lišen svake <br />
patetizacije i samosažaljevanja on govori o prisilnom radu koji je bio <br />
primoran izvršavati dok je još bio maloljetan, stalnim batinama koje je <br />
primao od lokalnih siledžija samo zato što je bio druge nacionalnosti. <br />
Trpljenje bez prigovora kasnije će se odraziti na njegovu pasivnost u <br />
vezi s Mirelom, još jednim centralnim likom romana. Druga ispovijest <br />
je Šefikova, bivšeg vojnika Armije BiH, šutljivog i povučenog radnika u
Change language