IstinskoObozavanjePrijelom

Naše bi pjevanje trebalo biti jedan oblik služenja Božje riječi jedni
drugima. Svima nama treba izgrađivanje u vjeri. To se događa kroz
propovijedi, proučavanje Biblije, razgovore – a također i kada pjevamo.
Naše bi pjesme trebale biti način učenja o biblijskim istinama.
Stoga kada pjevamo nismo samo skup pojedinaca koji slave Boga.
Zajednica smo ljudi koji se obraćaju jedni drugima. U Psalmima postoje
brojni primjeri za to. Na primjer, Psalam 95 nije toliko hvala Bogu koliko
poticaj Božjem narodu: “Dođite, kličimo Jahvi, uzvikujmo Hridi, Spasitelju
svome!” (redak 1). Psalam potom naglašava taj poziv podsjećajući nas na
razloge zašto je on vrijedan naše hvale: “Jer velik je Jahve, Bog naš, Kralj
veliki nad svim bogovima. U njegovoj su ruci zemaljske dubine, njegovi su
vrhunci planina” (redci 3-4).
Podsjetnik na velike istine o Bogu istovremeno kod nas dovodi do
slavljenja i ohrabrenja. Većina pjesama, dakle, ima dvije publike: nebesku
i zemaljsku. U mislima trebamo imati i vodoravnu i okomitu dimenziju
kada biramo pjesme i kada ih pjevamo.
Moć glazbe
Glazba ima moć da u vaš um duboko usadi riječi. Reklamni agenti
dobro to znaju. Slogan tvornice slatkiša iz sedamdesetih godina još mi se
uvijek vrti u glavi, čak i danas, dok ovo pišem: “Everyone’s a fruit and nut
case…” A melodija je bila samo za nijansu bolja od nekih novijih reklama.
Moć glazbe također se vidi i u kršćanskome svijetu. Jedan je kršćanski
vođa rekao: “Nije me briga tko sve piše teološke knjige, sve dok sam ja
u stanju pisati himne.” 64 Govorio je o velikom utjecaju naših pjesama
na teologiju. To zna biti štetno. Heretik Arije, koji je poricao Kristovo
božanstvo, koristio je kratke i upadljive pjesmice kako bi širio svoju
poruku. Ali kada su riječi dobre, učinak može biti vrlo pozitivan.
U najranijim mjesecima mojega kršćanskoga života uvelike su mi
pomagale riječi pjesama koje sam pjevao na susretu na kojemu sam bio
nakon obraćenja. Neke od njih bile su jednostavno uglazbljeni biblijski
redci:
Moje ovce slušaju moj glas, ja ih poznajem, a one me slijede…
64
Navod iz Watsonove knjige I believe, str. 192.
69