bela-knjiga za websajt.pdf - Centar za regionalizam

28U Izveštaju o Crnoj Gori ECRI navodi da je „procedura koja je utvrđena za rešavanje ovogpitanja (da se ova lica prijave za status stranca sa stalnim boravkom) složena (je) i mnogiljudi neće biti u mogućnosti da ispune postavljene uslove. Neki se od njih nalaze u rizikuda de facto postanu apatridi. Lica koja nisu državljani Crne Gore, uključujući i „raseljena“i „interno raseljena“ lica ne mogu da glasaju i ne mogu da se kandiduju na lokalnimizborima, a postoje i ograničenja da se oni prijave za crnogorsko državljanstvo.“Republika Hrvatska u svom zakonu o državljanstvu nema posebnih odredbi koje bi se,u najvećoj mogućoj meri, odnosile na omogućavanje naturalizacije izbeglica. Na temeljuodredbi o olakšanim uslovima za prijem u hrvatsko državljanstvo osobama hrvatskenacionalnosti olakšano je sticanje hrvatskog državljanstva ali samo za izbeglice hrvatskenacionalnosti.U svom Trećem izveštaju o Hrvatskoj od 17.12.2004. ECRI primećuje da izbeglice iz Bosnei Hercegovine već nekoliko godina žive pod režimom privremene zaštite. Većina njih neželi ili ne može da se vrati u Bosnu i Hercegovinu i želi da pronađe neki način socijalneintegracije u Hrvatskoj. Međutim, osim državnih sredstava koja se nude za pomoć uintegraciji tih ljudi na lokalnom nivou, u ovom se području ne planiraju posebne mere kaošto je donošenje pojednostavljenih postupaka naturalizacije. ECRI snažno preporučujeda hrvatske vlasti, što je brže moguće, pronađu dugoročno rešenje za osobe iz Bosnei Hercegovine koje trenutno žive u Hrvatskoj pod režimom privremene zaštite. Na dan31.12.2011. u Hrvatskoj je, prema podacima UNHCR-a, bilo 513 izbeglica iz BiH.U pogledu mogućnosti za naturalizaciju izbeglica u Srbiji i u tadašnjoj Saveznoj RepubliciJugoslaviji postojao je dugogodišnji pravni vakuum nakon donošenja Ustava SRJ 27.aprila 1992. godine, koji je trajao sve do juna 1997. godine kada se počeo primenjivatinovi Zakon o jugoslovenskom državljanstvu. U tom petogodišnjem razdoblju nije bilopravnih mogućnosti za naturalizaciju izbeglica u Srbiji, pa, prema tome, niti za njihovuintegraciju.Olakšice koje je dao tadašnji zakonodavac SRJ za naturalizaciju izbeglica i drugih ratomugroženih lica, koja su našla utočište u Srbiji, su bile nedovoljne za trajno rešavanjenjihovog statusa i za zaštitu njihovih, pre svega, stečenih prava. Naime, zakonodavacSRJ je propisao kao uslov za sticanje jugoslovenskog državljanstva da izbeglice u SRJ,moraju da uz zahtev za sticanje jugoslovenskog državljanstva prilože i izjavu da nemajudrugo državljanstvo, odnosno ako imaju drugo državljanstvo, oni moraju da dajuizjavu da su ga se odrekli. Neprihvatanje mogućnosti dvojnog državljanstva stvaraloje nerešive probleme izbeglicama i drugim raseljenim licima, pre svega, zato što bi toznatno otežalo ostvarivanje njihovih prava koja proizilaze iz državljanstva zemlje porekla,i to prvenstveno, zaštitu njihovih stečenih prava i ugrozilo mogućnost eventualnogpovratka. Zbog toga se mnoge izbeglice nisu odlučivale na rizik podnošenjem zahteva zanaturalizaciju, tj. da učine prvi nužni pravni korak za svoju integraciju u Srbiji. Obavezadavanja izjava o odricanju državljanstva zemlje porekla u postupku sticanja državljanstvaSrbije i SR Jugoslavije postojala je u razdoblju od 1. januara 1997., kada je stupio nasnagu novi Zakon o jugoslovenskom državljanstvu, do stupanja na snagu njegovihpromena 10. marta 2001. godine. Može se, dakle, zaključiti da pravne mogućnosti zaolakšanu naturalizaciju izbeglica u Srbiji, kao neophodnog prethodnog koraka za njihovuintegraciju, nisu postojale od prve pojave izbeglica iz republika bivše SFRJ u Srbiji 1990.godine pa sve do marta 2001. godine.