Helsinška povelja 135-136, januar-februar 2010.
Helsinška povelja 135-136, januar-februar 2010.
Helsinška povelja 135-136, januar-februar 2010.
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
32<br />
helsinška <strong>povelja</strong><br />
<strong>januar</strong> – <strong>februar</strong> 2010<br />
Nova strategija srpskog nacionalizma<br />
na euforično odobravanje, a diskusija o njima na javnim<br />
istupanjima viđenijih nacionalista, na stranačkim<br />
skupovima, u tv-debatama i drugim javnim manifestacijama<br />
dovodili su posmatrače do suza i kolektivnog<br />
transa, koji su se zatim pretvarali u ratničko<br />
raspoloženje i gvozdenu odlučnost da se učini kraj<br />
„vekovnim patnjama“ srpskog naroda i kazne njegovi<br />
zli neprijatelji. Borbeno raspoloženje do vrhunca<br />
je dovodila nacionalistička ikonografija koja je preplavila<br />
celu zemlju (četničke kape i kokarde, barjaci<br />
i zastave, fotografije Miloševića i sl), a naročito<br />
brojne patriotske i ratnohuškačke pesme, neprekidno<br />
emitovane sa televizije i radija i pevane na svim<br />
javnim okupljanjima, među kojima je najpopularnija<br />
bila pesma „Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala. Nije<br />
mala, nije mala, triput ratovala. I opet će, i opet će,<br />
ako bude sreće“.<br />
Onome ko nije živeo u Srbiji u periodu od 1987.<br />
do 1991. godine teško je dočarati atmosferu koja<br />
je obuzela zemlju, atmosferu kolektivne žudnje za<br />
ratom i užurbanih priprema za definitivan obračun<br />
sa neprijateljima srpskog naroda. I kada se<br />
nije eksplicitno govorilo ko su ti neprijatelji, svakome<br />
je bilo jasno da su to Hrvati. 2 Svi akteri srpskog<br />
nacionalizma i celokupna propagandna mašinerija<br />
bili su angažovani na tumačenju suštine i istorije<br />
odnosa između Srba i Hrvata koji su, po tom tumačenju,<br />
izgledali ovako: srpski narod je dobar i plemenit,<br />
ali naivan; on je u raznim situacijama nesebično<br />
pomagao Hrvatima, koji su, međutim, na sve<br />
to uzvraćali neprijateljskim ponašanjem i mržnjom<br />
prema Srbima; uprkos tom neprijateljstvu, Srbi su<br />
1918. godine oslobodili Hrvate vekovnog ropstva i<br />
primili ih u novu državu Jugoslaviju; na takvu velikodušnost<br />
Hrvati su, u skladu sa svojom podlom<br />
prirodom, uzvratili genocidom nad Srbima tokom<br />
Drugog svetskog rata kada su pobili više od milion<br />
Srba samo u Jasenovcu; došlo je vreme da srpski<br />
narod prestane da bude naivan i da Hrvatima vrati<br />
istom merom, da im se osveti za sva zla koja su mu<br />
naneli i da se od njih definitivno razdvoji kako više<br />
nikada ne bi živeli zajedno. 3<br />
2 Na tribini u Sarajevu <strong>januar</strong>a 1991, Vuk Drašković kaže: „Priče o<br />
krnjoj Jugoslaviji u slučaju odlaska Slovenije i Hrvatske, obična su<br />
stupidarija. Dodje li do raspada Jugoslavije – ostatak države biće<br />
srpska država... Žao mi je hrvatskog naroda i onoga što će se<br />
desiti uđe li u rat sa Srbima, jer Srbi se mole Bogu da, ako bude<br />
rata, to bude rat sa Hrvatima“ (dugotrajan aplauz).<br />
3 Sintezu ovog vulgarnog šovinizma predstavlja pamflet Vasilija Krestića<br />
„Znameniti Srbi o Hrvatima“, izd. Prometej, Novi Sad l999.<br />
Ova interpretacija, smišljena da generira mržnju i<br />
da dovede do ratnog sukoba sa Hrvatima i izdvajanja<br />
tzv. srpskih zemalja iz Hrvatske radi stvaranja Velike<br />
Srbije, u potpunosti je uspela u svojoj nameri i sve<br />
ono što se kasnije događalo u periodu 1991-99 bilo je<br />
njena logična i neizbežna posledica.<br />
Intenzitet emotivne mobilizacije ostvaren na ovom<br />
projektu srpskog nacionalizma objašnjava zbog čega<br />
nije došlo do pobune naroda protiv aktera srpskog<br />
nacionalizma i zbog čega je, šta više, srpski nacionalizam<br />
i dalje (2010) i uprkos svemu vladajuća ideološka<br />
i politička snaga u Srbiji. Treba znati da je<br />
nacionalističko ludilo zahvatilo sve segmente srpskog<br />
društva i prodrlo u svaku njegovu ćeliju. Samo<br />
retki pojedinci i neke malobrojne grupe, takozvani<br />
„mondijalisti“, što na jeziku srpskog nacionalizma<br />
znači izdajnici, odupirali su se ovom ludilu.<br />
Njihova je zasluga i, naravno, zasluga nacionalnih<br />
manjina u Srbiji, kojih se nacionalistička retorika<br />
nije doticala, što Srbija nije potpuno potonula<br />
u mrak nacionalističkog fundamentalizma i što je<br />
došlo do nekakve, makar slabe i nedovoljne, distance<br />
od srpskog nacionalizma. Zapravo, do distance<br />
je došlo na racionalnom, ali ne i na emotivnom<br />
planu. Emocije su u prethodnoj deceniji bile<br />
toliko angažovane da ih nije bilo moguće promeniti.<br />
A, s druge strane, realnost je očito pokazala<br />
da sa nacionalističkim projektom nešto nije u<br />
redu. Tako je prosečan Srbin bio spreman da prizna<br />
da je projekat Velike Srbije neostvariv, uopšte<br />
ili za neko vreme, ali nije bio spreman da prizna<br />
da taj projekat nije dobar. Drugim rečima, ostao je<br />
veran toj ideji, makar ona bila i neostvariva. Zbog<br />
toga nije mogao da se pobuni protiv autora te ideje,<br />
u najboljem slučaju, bio je spreman samo na<br />
traženje žrtvenog jagnjeta za neuspeh u praktičnoj<br />
realizaciji.<br />
Treći razlog što nije došlo do odbacivanja srpskog<br />
nacionalizma nakon katastrofalnih poraza<br />
koje je naneo srpskom narodu, jeste to što<br />
su ideolozi nacionalizma vrlo brzo smislili prihvatljiv<br />
izgovor za te poraze. Po njima, projekat<br />
stvaranja Velike Srbije nije uspeo zbog odnosa<br />
snaga u svetu nakon pada tzv. komunizma. Na