Helsinška povelja 135-136, januar-februar 2010.
Helsinška povelja 135-136, januar-februar 2010.
Helsinška povelja 135-136, januar-februar 2010.
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
51<br />
helsinška <strong>povelja</strong><br />
<strong>januar</strong> – <strong>februar</strong> 2010<br />
Povelja na licu mesta<br />
rešavaju u razumnim rokovima, to jest, pre nego što<br />
izumremo. Koliko se samo potraživanja ovako vuklo<br />
i povlačilo pred sudom ili nekom drugom institucijom,<br />
dok su ljudi kojima je od okončanja postupka<br />
zavisilo zdravlje, posao, život, imovina i miran san,<br />
čekali. Mnogi nisu dočekali, bukvalno, bez patetike:<br />
umrli su dok su dočekali svoje pravo, ili papir<br />
na kome piše da nemaju pravo. U doba Miloševića,<br />
barem smo se nadali da ćemo dočekati društvo<br />
u kome su institucije hitre i efikasne kad su u pitanju<br />
potrebe nas običnih građana. Od tada se dogodilo<br />
mnogo toga, bilo je i dobrih stvari, naročito na<br />
privatnom planu, ali cilj kome smo težili, o kome<br />
smo raspravljali s oduševljenjem kakvo su, verujem,<br />
negovali učenici grčkih filozofa, ostao je na pristojnoj<br />
udaljenosti, bar ako se gleda iz aspekta ondašnjeg<br />
oduševljenja i sadašnjih podataka.<br />
U Kikindi radi respektabilan broj kineskih radnji,<br />
iako još nikakvom statistikom nije utvrđen broj<br />
sugrađana Kineza. Za sada, samo jedan mladi Kinez<br />
pohađa osnovnu školu u Kikindi; njegovi sunarodnici<br />
na školovanje idu u domovinu. Do sada, bilo je<br />
tri pokušaja da se ovde otvori restoran s kineskom<br />
hranom. Sva tri su propala u rekordnom roku, iako<br />
je hrana bila dobra, ambijent prijatan, a cene ništa<br />
veće nego u ostalim lokalima. Jednostavno, ovdašnje<br />
stanovništvo izuzetno teško prihvata nove<br />
obrasce u ishrani – kao i u svemu ostalom. Kad mladi<br />
Kikinđani odu na studije u Beograd ili Novi Sad,<br />
jasno je da tamo, sa svojim vršnjacima, otkrivaju i<br />
čari kineske hrane, ali, u Kikindi – takve novosti ne<br />
prolaze. Sugrađani Kinezi dočekali su kinesku Novu<br />
godinu, i, prema njihovim rečima, a i prema podacima<br />
iz raspoloživih medija, ušli smo u godinu tigra.<br />
U Kikindi, ova godina bi mogla da se zove „godina<br />
nezaposlenog tigra“, jer se za samo tri nedelje broj<br />
novonezaposlenih na evidenciji Zavoda za tržište rada<br />
povećao za oko 150 imena – to su oni koji su samo<br />
u <strong>januar</strong>u ostali bez posla, a prijavili su se Zavodu u<br />
roku od 15 dana kako bi ostvarili svoja prava za slučaj<br />
nezaposlenosti. Slučaj je poprimio razmere elementarne<br />
nepogode i skoro da nema kuće koju nije<br />
zacrnio.<br />
„Svaki drugi penzioner mi kaže ‘daj da podignem<br />
ono malo što imam, ne rade mi deca’, svedoči službenica<br />
na šalteru banke u Mikronaselju, kikindskom<br />
naselju „velikih spavaonica“ sagrađenih u finansijski<br />
stabilnijim vremenima, u kome živi velika koncentracija<br />
kikindske penzionerske populacije. Sve više<br />
porodica opstaje od babine ili dedine penzije, koja,<br />
koliko god mala bila, ipak predstavlja redovan<br />
prihod. Katica Šugić (73) spada u ovu priču: njena<br />
penzija je 11.000 dinara, a njena kćer i dvoje<br />
odraslih unučadi ne rade. Ćerka je pre deset godina<br />
dobila otkaz iz prestižne firme, od čega se do<br />
danas nije oporavila. Unuk je završio za molera<br />
– bar za njih ima posla, reklo bi se – ali je tek po<br />
završetku trogodišnjeg školovanja u srednjoj školi<br />
za radnička zanimanja ustanovio da je alergičan<br />
na većinu poznatih boja koje se u njegovom poslu<br />
koriste! Unuka studira na Višoj školi stukovnih<br />
studija za obrazovanje vaspitača, u opštini gde je<br />
već decenijama natalitet manji od broja umrlih i<br />
nema novih radnih mesta za vaspitačice i otvaranja<br />
novih vrtića, osim ako bi država donela neki<br />
propis prema kome vaspitačica u vrtiću brine o<br />
samo jednom detetu. Zašto devojke studiraju struku<br />
u kojoj su šanse za zaposlenje ravne čudu?<br />
Zašto momci završavaju škole za zanimanje koje<br />
ne mogu da rade? Zar to nije arčenje vremena i<br />
roditeljskih prihoda, ulaganje bez perspektive,<br />
u vremenu kad na ulaganja mora itekako da se<br />
pazi? Momci još mogu da fizikališu, ili da se negde<br />
smeste kao obezbeđenje, a devojkama ostaje<br />
udaja kao poslednja šansa za rešenje ekonomskih<br />
problema – ali dok se to ne dogodi, baka otvara<br />
neku vrstu ordinacije za naivne, predstavljajući se<br />
kao vidovita proročica. Gleda u kafu i karte, skida<br />
negativnu energiju, rešava ljubavne jade, pomaže<br />
bračnim parovima bez dece da dođu do potomstva,<br />
razrešava najteže sudske sporove, veša i skida.<br />
Reč je, inače, o ženi sa nezavršenom osnovnom<br />
školom i osrednjeg zdravlja, koja je radni vek provela<br />
na fizičkim poslovima, definitvno bez ikakvih parapsiholoških<br />
ili drugih sposobnosti, ali tako samouverena,<br />
da žrtava ne manjka. Dolaze žene, od srednjoškolki<br />
do sedih starica, poveravaju se, a takodje i ostavljaju<br />
novac, hranu, preparate za kućnu higijenu, već<br />
šta „terapeutkinja“ zatraži, sve u nadi da će bolesni<br />
ozdraviti, da će očekivani prihodi stići, da će se čudo<br />
desiti, da će se u njihovom životu nešto promeniti,<br />
jer baka ume tako lepo da priča i tako dobro da obrazloži<br />
sve što je „klijentkinje“ pitaju. Dolaze čak i muškarci,<br />
i oni bi da „skinu čini“, da im krene u poslu, da<br />
se najzad ožene ili zaposle. Sve je ovo prevara, reći<br />
će svesna osoba koja ne veruje u magiju; ali, prevara<br />
dobrodošla da penzionerka s malom penzijom plati<br />
račune i ima šta da jede celog meseca – što od penzije,<br />
jasna stvar, ne bi mogla – a takodje i da kupi unuci<br />
zlato, a unuku kožnu jaknu vrednu 10.000 dinara. E,