Helsinška povelja 135-136, januar-februar 2010.
Helsinška povelja 135-136, januar-februar 2010.
Helsinška povelja 135-136, januar-februar 2010.
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
49<br />
helsinška <strong>povelja</strong><br />
<strong>januar</strong> – <strong>februar</strong> 2010<br />
Bezbednost u regionu<br />
(dis)kvalifikacijom Mesića malo koga je mogao da<br />
iznenadi, ali Dragan Šutanovac makar u izvesnoj<br />
meri jeste. Pa će ministar odbrane konstatovati i<br />
ovo: “…U poslednjim danima mandata Mesić skida<br />
masku i pokazuje svoje pravo lice…Ukoliko postoje<br />
problemi u odnosima Srbije i Hrvatske, on je zasigurno<br />
bio generator negativne energije”. Bilo bi jako<br />
zanimljivo, saznati čime bi ministar mogao da podupre<br />
tako kardinalnu tvrdnju!<br />
Pa ipak, vrhunac licemerja u ovoj traljavoj i<br />
prljavoj epizodi utakmice između Srbije i Hrvatske<br />
za politički i bezbednosni primat u regionu dostignut<br />
je u Savetu bezbednosti UN kada je predsednik<br />
Boris Tadić denuncirao hrvatskog predsednika<br />
pred članovima ovog tela, tvrdeći, između ostalog<br />
da je izjava S. Mesića “opasna”, “ratnohuškačka” i<br />
da predstavlja “mahanje sabljom”. Bezmalo, besmisleno<br />
je opovrgavati predsednika Tadića i njemu<br />
slične. Jer, sve kad bi Stjepan Mesić zaista i hteo<br />
da oružjem preseče posavski koridor, on ni u bunilu<br />
ne bi bio u stanju da to izvede. Ne zato što je njemu<br />
istekao mandat “vrhovnog zapovjednika oružanih<br />
snaga Hrvatske”, nego zato što o upotrebi hrvatskog<br />
oružja ne odlučuje (samo) predsednik; i zato<br />
što je hrvatskim građanima bilo rata preko glave; i<br />
zato što Hrvatska za takvu ratnu ludost nema kapaciteta;<br />
i zato što je Hrvatska članica NATO i za svaki<br />
bi pokušaj posezanja “mača” na susede dobila po<br />
prstima. I tako redom. Znaju to dobro i predsednik<br />
Tadić, njegovi ministri, savetnici i sufleri. Pa, zašto su<br />
onda dizali onoliku prašinu ni oko čega?<br />
Delimično, već je ponuđen jedan od mogućih<br />
odgovora na to pitanje. Za ostalim odgovorima može<br />
se tragati u raznim pravcima. Polazna tačka u toj<br />
topografiji, po našem dubokom uverenju, nalazi se u<br />
činjenici da Srbija još nije povukla oštar rez sa politikom<br />
iz devedesetih, već da se ta ista politika (istina,<br />
u docnijim fazama kad više kad manje modulirana)<br />
proteže od Slobodana Miloševića, preko Vojislava<br />
Koštunice, sve do Borisa Tadića. Upravo o tome zorno<br />
svedoči i ovdašnji odnos prema drugom po redu<br />
predsedniku Republike Hrvatske. Po svemu sudeći,<br />
u ovom času, kada u Srbiji sazreva kakva-takva<br />
kolektivna svest o nužnosti hvatanja priključka za<br />
Evropu, profesionalnom patriotskom bloku je potrebna<br />
znatna doza mržnje prema Hrvatima, za unutrašnju<br />
(zlo)upotrebu, naravno, a Stipe Mesić im se baš<br />
zgodno podmentnuo kao odličan povod. U tom lancu<br />
Milorad Dodik i Republika Srpska su važna karika.<br />
Kome to još nije poznato da go’sn Mile već godinama<br />
opstruira skoro sve pokušaje da se Bosna i Hercegovina<br />
konačno uljudi, jer dejtonsku tvorevinu<br />
taj džentlemen ne priznaje za svoju državu.<br />
I vrapcima na grani je jasno da Dodik ne<br />
povalči ni bezazlenije poteze bez miga iz Beograda.<br />
Njegovo dugotrajno i uporno mahanje referendumom<br />
u Republici Srpskoj bio je probni balon<br />
otcepljenja tog entiteta od BiH, ali verovatno i<br />
Tadićev kec u rukavu u besciljnim nadmudrivanjima<br />
sa SAD i EU o vraćanju Kosova pod srpski<br />
suverenitet na čemu Srbija uporno, mada uzaludno<br />
troši i novac i energiju. Ali, kada je providna<br />
ideja tog manevra lako dešifrovana u Briselu<br />
i Vašingtonu, Milorad Dodik se, dakako opet<br />
na signal iz prestonice, brzo povukao na polazne<br />
pložaje izjavom, da se najavljeni referendum neće<br />
odnositi na otcepljenje Srpske iz njemu mrskog<br />
zagrljaja s Bosnom. Ali, bez pitanja o osamostaljenju<br />
– referendum je apsolutno apsurdan. Izvesno<br />
je da je Boris Tadić baražnom paljbom po Mesiću<br />
pokušao da amortizuje pad Dodika i projekta o<br />
otcepljenju. Međutim, Tadićev streljački stroj raspolaže<br />
samo ćorcima.<br />
Naravno, nije Mesić državnik bez mana, i imalo<br />
bi mu se šta prigovoriti zbog nekih loših poteza<br />
koje je povlačio u dva predsednička mandata.<br />
Potpisnik ovog teksta u prvom redu misli na<br />
pomilovanje Siniše Rimca koji je osuđen na robiju<br />
zbog gnusnih ratnih zločina nad nevinim srpskim<br />
žrtvama, jer teško se mogu naći opravdani razlozi<br />
pomilovnju za zločince takvog kalibra. Ne ide mu u<br />
prilog ni to što su njegove izjave često bile bez rukavica,<br />
a poruke s duhovitim žaokama, jer uštogljeni<br />
jezik diplomatije i politike to ne podnosi. Ali, ako<br />
se Mesićevo stolovanje na Pantovščaku podvrgne<br />
ozbiljnoj i poštenoj analizi, videće se da pozitivna<br />
strana uveliko nadmašuje njegove promašaje. Uložio<br />
je dosta energije i uz priličan rizik nije dopustio da se<br />
antifašizam u Hrvatskoj povuče pred povampirenim<br />
idejama endehazije; poklonio se Jasenovcu; izvinio se<br />
žrtvama koje su počinili pripadnici hrvatskog etnosa;<br />
Herceg-Bosnu je stalno podsećao da je njen glavni<br />
grad Sarajevo. I sve je to ugrađeno u bezbednost u<br />
regionu. Dovoljno nabrajanja da ne bismo zabasali u<br />
neukus.