Helsinška povelja 135-136, januar-februar 2010.
Helsinška povelja 135-136, januar-februar 2010.
Helsinška povelja 135-136, januar-februar 2010.
Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
63<br />
helsinška <strong>povelja</strong><br />
<strong>januar</strong> – <strong>februar</strong> 2010<br />
Naša pošta<br />
i etničko čišćenje Bošnjaka do dana današnjeg. „Gorski vijenac“<br />
i njemu slične čitanke i sad podstiču islamofobiju. Obavezna su<br />
školska lektira. Posebno su zapaljivi guslarski spjevovi u desetercu.<br />
Na paganizam crnogorske tradicije upozoravao je i sam<br />
pećki patrijarh Arsenije. Godine 1852, kolektivno je pokršteno<br />
oko 800 muslimana. U Gornjim Vasojevićima, Grahovu i Nudolu<br />
1859. godine, džamije su porušene i silom protjerano 750<br />
Bošnjaka. U Balkanskom ratu, paravojne čete, pod komandom<br />
kapetana Đure Cemovića, u Plavu i Gusinju je likvidirano više od<br />
550 Bošnjaka. Pop Đorđe Šekularac iz Gusinja silom je pokrstio<br />
12.000 Bošnjaka, rušio i zatvarao džamije. Na žalbu jedne grupe<br />
uglednih Bošnjaka 1913, je kralj Nikola odlučno reagovao. Džamije<br />
su otvorene i nasilno pokršteni su se vratili u islam. Iz Nikšića,<br />
Podgorice, Spuža, Berana, Kolašina i Bara pod pritiscima<br />
se islamsko stanovništvo iselilo u BiH, Sandžak i Albaniju.<br />
Najsramotnije se državno rukovodstvo Crne Gore ponijelo<br />
kada su Bošnjake koji su za vrijeme agresije na BiH 1992-<br />
1995, bježali od karadžićevaca, spašavajući živote, a ovi ih vraćali<br />
karadžićevcima koji si ih tamo likvirali. A došli su im da ih<br />
zaštite!<br />
Sandžak je do Berlinskog kongresa 1878. pripadao BiH,<br />
kada je ostao pod jurisdikcijom Turske. U balkanskim ratovima<br />
ga osvajaju i dijele Srbija i Crna Gora. Odmah su sandžački Bošnjaci<br />
počeli stradati, a posebno u crnogorskom dijelu Sandžaka.<br />
Ovđe ćemo se osvrnuti na najnovije vrijeme, vrijeme 1991-1995.<br />
godine, kada Sandžak nije bio direktno ratište, ali je platio previsoku<br />
cijenu „ratnog mira“. Vlast je vršila žestoku represiju.<br />
Izvršena su topovsko-tenkovska okruženja naselja, sa kojih<br />
položaja su vojska i paravojska prijetile građanima, vrijeđale ih<br />
i uznemiravale na razne načine. Borbeni avioni u brišućim letovima<br />
su zastrašivali građane. U Sjeverinu je 22. oktobra 1992, iz<br />
autobusa oteto 17 Bošnjaka i predato preko Drine karadžićevcima<br />
na gubilište. U Bukovici 16. <strong>februar</strong>a 1993, 11 putnika. Iz voza<br />
u železničkoj stanici Štrpci, 27. <strong>februar</strong>a 1993. oteto je 19 Bošnjaka<br />
koji su odvedeni karadžićevcima na mučenja i likvidaciju. Dok<br />
su u Sandžaku njihove komšije Srbi i Crnogorci javno nosili oružje,<br />
Bošnjaci su „privodjeni na informativne razgovore“, tučeni i<br />
mučeni da predaju oružje koje nemaju. Tako je njih više od 17.000<br />
prošlo kroz ovu torturu. Vlasti su ponekima od njih prodavali<br />
oružje, a nakon toga ih hapsili. Neki su tučeni do smrti. Sela su,<br />
posebno u pribojskom kraju, paljena, kuće pljačkane, voćnjaci i<br />
šume sječeni – samo da se više ne vrate, pa su iz toga kraja izbjegle<br />
562 porodice sa 2060 članova. „Psihoza straha širila se poput<br />
kuge“, tako da je u ljeto 1992. nekoliko desetina hiljada sandžačkih<br />
Bošnjaka našlo utočište u raznim zemljama Evrope. Gorak je<br />
osjećaj biti građanin jedne države u koj si nepoželjan. Zanoćiš, ne<br />
znaš hoćeš li osvanuti. Sandžački Bošnjaci su i pored svega ostali<br />
na visini. Nisu činili ni oružane ispada ni divrzije, što im baš nimalo<br />
nije pomoglo. Teško im je palo i što su bili nabijeđeni da stvaraju<br />
nekakvu „zelenu tranverzalu“. „To samo budali može pasti na<br />
pamet“, žale se Novopazarci. Usporedbom popisa iz 1991. i onog<br />
iz 2001. godine, samo u srbijanskom dijelu Sandžaka, pokazalo se<br />
manje 13.000 Bošnjaka.<br />
Podnošene su krivične prijave, ali sudovi nisu reagovali. U<br />
martu 1996. je dostavljen obiman materijal predsjedniku SRJ<br />
Zoranu Liliću na njegov zahtjev, a 2000, saveznom ministru pravde<br />
Momčilu Grubaču.<br />
Da bismo Sandžaklijama dokazali da u njih imamo povjerenje<br />
i prihvatili ih za ravnopravne građane Srbije trebamo<br />
im to i dokazati. Zašto šest sandžaskih opština, našeg dijela<br />
Sandžaka, nisu svrstane u jednu regiju, nego je Sandžak<br />
podijeljen u Centralni i u Zapadni region? Za sve patnje i stradanja<br />
– i Vlada i Skupština Srbije – javno trebaju osuditi sve<br />
postupke ondašnjih vlasti i stradanja ljudi, žena i đece i izviniti<br />
im se, a oštećene obeštetiti. Organizatore represije goniti.<br />
I da cijeli naš dio Sandžaka bude jedna Novopazarska regija.<br />
Bez toga se sandžački Bošđnjaci i dalje osjećaju drugorazrednima<br />
u svojoj državi Srbiji.<br />
Agresija za podjelu BiH 1992-1995. godine, uz najveće<br />
ratne zločine i genocid u Evropi nakon Drugog svjetskog<br />
rata je pred očima Evrope i međunarodne zajednice slikovito<br />
podsjetila na istrjebljenje Jevreja u Hitlerovom Trećem Rajhu.<br />
Genocidom u Srebrenici i etničkim čišćenjem, silom oružja se<br />
formirao etnički očišćen „entitet“. U sedam opština u Podrinju<br />
i u šet opština u Posavini etnočistači su bili u manjini. U<br />
svim ostalim opštinama se živjelo mješovito, a u nekima su<br />
imali čak i tijesnu većinu. Svjetska javnost je, zapanjujuće, to<br />
hladno posmatrala i dopuštala. A mogla je tu užasnu tragediju<br />
na vrijeme spriječiti. Snage UN su više statirale nego što su<br />
činile na sprječavanju tragedije Bošnjaka, a obratno, i drugih<br />
u BiH. Stotine hiljada Bošnjaka je što poubijano, što protjerano.<br />
Tamo su ostala zgarišta, ruševine i gole zidine kuća. Bez<br />
malih i nikakvih uslova da se vrate. Vratio se neznatan broj.<br />
Raselili su se po Evropi, Americi, i ostatku neokupirane BiH.<br />
Zlodjela je bilo i sa bošnjačke strane, pa neka svak odgovara<br />
„po učinku“. Međunarodna zajednica je agresorima uvažila<br />
učinak i od BiH napravila Palestinu. „Nova Palestina u srcu<br />
Evrope“, kako kaže Stjepan Mesić. Provedena je velikodržavna<br />
Miloševićeva i Tuđmanova zavjera i dogovor za podjelu<br />
BiH, zbog čega ključni dio krivice snosi međunarodna zajednica.<br />
Neusporedivo su, bez obzira I na druge žrtve, ovđe najgore<br />
prošli Bošnjaci, bez rezervne „matice“, bez paralelnih i specijalnih<br />
odnosa sa „duhovno srodnim narodom“, što imaju bosanski Srbi<br />
i Hrvati. Kroz viševjekovnu historiju BiH Bošnjaci nikad nisu vršili<br />
etno-čišćenje. Sada su njih stotine hiljada ostali bez igđe ičega.<br />
Što poubijani, što protjerani, ostali su bez bez svojih najmilijih;<br />
bez posjeda, rasuti po svijetu i zbijeni u centralni dio BiH. Neprijatelji<br />
BiH jedva čekaju da od njih naprave „talibane“ ili saradnike Al<br />
–kaide, e da bi upirali prstom na njih kao na nepoželjne u Evropi.<br />
U historiji čovječanstva se nižu uzroci i posljedice. Afganistanski<br />
talibani nisu pali s neba. “Proizveli” su ih Britanci, SSSR, USA…<br />
Ogromna je većina Bošnjaka evropski nastrojena i još im ni na<br />
pamet ne pada da budu ekstremni. Njihovo držanje zavisiće od<br />
BiH političara, a posebno od banjalučkih i mostarskih. I od međunarodne<br />
zajednice. Dokle će moći biti strpljivi? Za vjerovati je da<br />
će ostati na visini. Dejton je upropastio BiH. Preporuka je EU, UN<br />
i ostaloj međunarodnoj zajednici da dobro razmisle kako dalje.<br />
(Izvori: M. Bojić, „Historija Bosne i Bošnjaka“, Sarajevo 2001.,<br />
Branko Latas: „Saradnja četnika D. Mihailovića sa okupatorima i<br />
ustašama 1941-45.“ Beograd 1999,, , M. Demirović: „Bosna i Bošnjaci<br />
u srpskoj politici“, Sandžački odbor za zaštitu ljudskihprava<br />
i sloboda, Novi Pazar, domaća štampa i lični doživljaji).