Helsinška povelja 135-136, januar-februar 2010.
Helsinška povelja 135-136, januar-februar 2010.
Helsinška povelja 135-136, januar-februar 2010.
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
58<br />
helsinška <strong>povelja</strong><br />
<strong>januar</strong> – <strong>februar</strong> 2010<br />
Čovek za sva<br />
vremena:<br />
Petar Borota<br />
PIŠE: IVAN MRĐEN<br />
Ima neke nebeske pravde u tome što je legendarni<br />
golman OFK Beograda, Partizana i Čelzija (i još<br />
nekih manje bitnih klubova) Petar Borota, čovek koji<br />
je u pravom značenju te reči bio „legenda“ još za vreme<br />
svoje izuzetno zanimljive sportske karijere, lepše<br />
ispraćen na večni počinak u modernim informacionim<br />
i komunikacionim „izdanjima“, nego u klasičnim<br />
medijima. Pošto propagandisti u sportskim listovima,<br />
rubrikama i redakcijama uglavnom nisu ni pokušali<br />
da naprave korak dalje od uobičajenog redosleda<br />
informacija, vest, malo statistike, poneko reagovanje,<br />
„mesto i vreme sahrane biće naknadno objavljeni“,<br />
priča o čoveku koji je zapamćen po nečemu što je<br />
suprotnost i njegove ličnosti i sportskog dostignuća<br />
ispričana je u reagovanjima posetilaca raznih<br />
„on line“ izdanja i sajtova medijskih kuća, blogovima,<br />
forumima i diskusijama. Ma koliko većina učesnika<br />
pretendovala da neko svoje viđenje ili iskustvo<br />
nametne kao „jedinu pravu istinu“ – ipak nije<br />
satkana pristojna priča o Petru Boroti, koji je posle<br />
duge i teške bolesti umro 12. <strong>februar</strong>a <strong>2010.</strong> godine<br />
samo 22 dana pre svog 58. rodjendana.<br />
Pre svega zato što toj priči nedostaje jedan<br />
bitan odgovor na onih čuvenih „pet pitanja“ na koja<br />
mora da odgovori svaka vest – GDE je umro čovek<br />
koji je zaslužio da mu pre utakmice FA kupa Čelzi<br />
– Kardif čitav stadion čitav minut, umesto uobičajenog<br />
ćutanja – aplaudira. Kolega Sinan Gudžević,<br />
koji je o Borotinoj smrti napisao sjajan tekst za<br />
zvaničan sajt FK Partizan, pokušao je da proveri da<br />
li se to dogodilo u Đenovi (koja je poslednje poznato<br />
odredište), ili u Beogradu (kako je stajalo na<br />
zvaničnom sajtu OFK Beograda), pa je ipak, zbog<br />
takodje neobjašnjene poternice ovdašnjih vlasti za<br />
nekadašnjim reprezentativcem nekadašnje države<br />
(navodno zbog umešanosti u šverc slika), bliža istini<br />
verzija da se to dogodilo u Italiji.<br />
Deset dana kasnije, u ponedeljak 22. <strong>februar</strong>a,<br />
niko od propagandista po ovdašnjim zvaničnim<br />
medijima nije objavio ni mesto, ni vreme sahrane,<br />
pa ni bilo koju značajniju informaciju u vezi sa prenosom<br />
Borotinih posmrtnih ostataka u Beograd.<br />
sport i propaganda<br />
Ostao je manje više neobjašnjen i poslednji period<br />
života Petra Borote, pa je tako poslednji zapis vezan<br />
za izložbu pod naslovom „Od fudbalskog do slikarskog<br />
umeća“, koju mu je 2004. godine u Đenovi organizovao<br />
likovni kritičar i bibliotekar Pietro Guella,<br />
koji je kolegi Gudževiću ispričao da je izložba trajala<br />
oko dva meseca, da je Borota „zanimljiv likovni<br />
slučaj, eklektik, da na njegovim platnima ima mnogo<br />
ženskih figura“, ali i to da u Đenovi nije živeo ni<br />
u kakvom obilju, da je imao neku garažu u kojoj je<br />
slikao... Posle toga ništa, pa čak ni neko pristojno<br />
objašnjenje koliko je trajala ta „duga i teška bolest“.<br />
S druge strane, velika internet diskusija o fudbalskom<br />
umeću legendarnog golmana pretila je da se<br />
pretvori o priču o njegovim čuvenim „kiks golovima“.<br />
Za sva vremena zapamćen mu je gol koji je ujesen<br />
1977. godine primio sa pola terena u Bukureštu na<br />
utakmici za fudbalske anale Rumunija – Jugoslavija<br />
4:6 (što je čak opevavano i uz gusle); na golu Partizana<br />
protiv Dinama iz Drezdena ujesen 1978. godine u<br />
prvom kolu Kupa šampiona zaboravio je igrača iza<br />
sebe, spustio loptu, a ovaj je šutnuo u prazan gol,<br />
da bi usledio čuvena Šestićeva „kume, izvedi faul“<br />
prevara u derbiju sa Crvenom zvezdom na Stadionu<br />
JNA 29. novembra 1978. godine...<br />
Radio sam tada u sportskoj rubrici Večernjih<br />
novosti i dva od ta tri gola sam video „uživo“,<br />
na licu mesta, za priču o Šestićevom mangupluku<br />
sam čak nagrađen, a za onaj u Bukureštu<br />
i dan danas tvrdim da nijedan golman na svetu<br />
ne bi odbranio taj šut rumunskog reprezentativca<br />
Vigua. Zapamtio sam, međutim, da je u oba ta slučaja<br />
Petar Borota hrabrio igrače ispred sebe, „nije<br />
ništa, igramo dalje“, svestan pravila da ništa ne<br />
može da poremeti igru odbrane kao strah od golmanovog<br />
kiksa.<br />
Zato mnogo veću pažnju zaslužuju oni, istina<br />
nešto malobrojniji komentari, u kojima se naglašava<br />
sve ono zbog čega je Borota u ono vreme bio<br />
jedan od najboljih golmana na svetu i zbog čega<br />
je i branio u OFK Beogradu, Partizanu, Čelziju, pa i<br />
reprezentaciji „one Jugoslavije“.<br />
Za ekipu sa Karaburme je branio na 176 utakmica,<br />
od toga 131 prvenstvenu. U vreme Petra Borote,<br />
OFK Beograd je osvojio dva treća, jedno četvrto,<br />
dva peta i jedno osmo mesto u jugoslovenskoj<br />
ligi, u kojoj su neprikosnoveni bili klubovi tzv.<br />
„velike četvorke“ (Crvena zvezda, Partizan, zagrebački<br />
Dinamo i splitski Hajduk), ali su sjajne ekipe<br />
imali i sarajevski klubovi Željezničar i Sarajevo,