Ljubica Ljubić - Utjelovljenja ljubavi - znakovi vremena

Paramešvaraja, Čandrašekharaja Namah Om…(Klanjamo se svevišnjem Gospodu Šivi koji nosi mjesecu kosi i pun je vrlina i koji pleše svoj kozmički ples) pogotovo u autu za vrijeme vožnje.Svakodnevno je i dalje tražila vibhuti, iako je inače na hranu vrlo osjetljiva, i ništa joj se ne može na silunametnuti. Nikad ne proñe kraj oltara a da ne pokaže na kristalnu posudu u kojoj stoji vibhuti i ne protepa:“buti”, zatim namoči u njega svih 5 prstiju i oblizuje ih. Čudesno!Čudesno je za mene bilo pratiti i zatvaranje olimpijskih igare u Salt Lake Citiju kad sam po prvi puta vidjelatzv. Djecu svjetlosti koja su držeći lampaše u rukama radosno, uz pjesmu i ples, sudjelovali u zatvaranjuigara. Kasnije su mi rekli da su oni sudjelovali i na otvorenju, a i tijekom cijelih igara, no kako baš negledam televiziju nisam ih vidjela. Tu završnu večer sam željela malo pogledati mjesto dogañaja, gdje jenaša skijašica Janica Kostelić osvojila toliko zlatnih medalja. Ta skromna, vesela, a nadasve upornadjevojka jako mi se sviñala. Bila sam presretna da je upravo ona našoj domovini donijela takvu slavu.Vrlo mi je interesantna činjenica da je u Salt Lake Cityju za vrijeme Olimpijskih igara pomagalo na tisućevolontera baš kao što to rade sevaci u Indiji. No, ta djeca “svjetlonoše” toliko su me impresionirala da samse prisjetila našeg Božića 1995. u Prashanthi Nilayamu kad su naša Bal vikas djeca sudjelovala u Božićnojpredstavi. Pogledala sam još jednom videokazetu s predstave i zaključila da je bilo mnogo sličnosti izmeñuonog što su djeca izvodila pred Svamijem i onog što sam gledala na stadionu u Salt Lake Cityju. PuteveGospodnje možemo samo naslućivati, no ja mislim da počinje novo poglavlje u Svamijevoj misiji u kojoj ćebaš djeca i mladi odigrati veliku ulogu.U subotu 9. studenog 2002. godine održavali su se Akhanda bhajani (pjevanje duhovnih pjesama u trajanjuod 24 sata). Provela sam 14 sati pjevajući u slavu Bogu. Energija je bila vrlo jaka pogotovo pred završetak24 satnog pjevenja u nedjelju popodne. Osjećala sam se divno ispunjena dubokim mirom.Tjedan dana kasnije u Češkom je domu bio organizirani susret s Ivankom Milačić iz Karlića pokrajCrikvenice koja od 16. lipnja 2002. godine ima ukazanja Majke Božje, a koju je vidjelo na jednom ukazanjutridesetak ljudi. Sve je počelo 9. svibnja na Spasovo kad joj se na čelu pojavio križ. Križ je izrazito crveniako ne krvari. Ivanka je 16. lipnja šetala s tri prijateljice selom kada je oko 20.40 sati uvečer najprije mladadjevojka Dijana, začula užasno glasnu huku kao da se kotrlja veliko kamenje i problijedivši pokazavala je ujednom pravcu govoreći kako je tamo nešto te je počela bježati, a za njom i ostale dvije žene. Ivanka jehrabro krenula prema mjestu koje je Dijana pokazala u želji da vidi što je preplašilo Dijanu. Ničeg tamo nijebilo osim grmlja i šume, no u jednom trenu se meñu grmljem pojavila predivna zlatna svjetlost. U sredini tesvjetlosti se ukazala Majka Božja, obučena u plavo, stojeći na travi, gledajući je i pružajući prema njoj ruke.Bez ijedne riječi Majka je Božja nestala. Mjesec dana nakon prvog ukazanja počela je primati poruke kojese uglavnom odnose na molitvu upućenu za razne teške prilike koje snalaze svijet. Ukazanja su seponovila više puta, a jednom je Majka Božja stajala oko dva metra iznad zemlje kao na nekom kamenompostolju, zatim se spustila naniže prema njima i približila im se toliko da su se dvanaestgodišnji Ivankinunuk i još jedna djevojčica, koja je bila meñu njima, jako prestrašili. Majka Božja je stala, jednom rukomuhvatila rub haljine, njime lagano zamahnula i u trenu nestala, bez da je itko vidio kuda.Ivanka je vrlo lijepo i iskreno govorila o molitvi kao nečem što nas iscjeljuje i ispunjava blaženstvom. Tajsastanak sam doživjela kao nešto slično Meñugorju, no ipak znatno drugačije, no sve što potiče na ljudskuprobrazbu za moj pojam je dragocjeno.ČOVJEKOVA ISTINSKA PRIRODASnaga koju posjeduje ljudsko biće nije ni sa čime usporediva. Ljudsko biće posjeduje najviše moći.Zbog toga se i sam Bog utjelovljuje u obliku ljudskog bića. Ljudsko biće kruna je Božjeg stvaranja.A Bog je svevišnji. Svetogrñe je zaboraviti tog sveprisutnog, sveznajućeg i svemogućeg Boga.Uvijek morate kontemplirati o Bogu. Možete se baviti različitim aktivnostima, ali nikada nemojtezaboraviti Boga, koji je nepromjenjiv i vječan. To bi trebala biti vaša istinska priroda.Babin božanski govor za Sankranthi 2008.Božić i Nova godina protekli su mirno, iako je Nadjina radost zbog dolaska na svijet „malog Isusa“, božičnihpoklona kao i proslave 2. roñendana ispunila cijelu kuću. Njen mali brat Demian još nije mogao doživjetiBožić u pravom smislu no jako je volio lampice na boru.U noći od 26. siječnja 2003. godine moja je majka doživjela moždani udar. Bio je to za nas sve veliki šok,no Božjom pomoću dosta se brzo oporavila i vratila obavezama svakodnevnog života. Bio je to prvi zovdragog Boga, jer slijedeće godine pozvao ju je trajno k sebi.Kad ne bih vjerovala u karmu, teško bih mogla prihvatiti da je pravedno sve ono što je moja majka u ovomeživotu pretrpjela, iako je činila svima samo dobro i živjela skoro kao svetica. Uvijek je posjedovala takosnažnu vjeru, tako da je uvijek iznova sve prihvaćala kao Božju volju strpljivo noseći svoj „križ“.12