Ljubica Ljubić - Utjelovljenja ljubavi - znakovi vremena

Autor dalje kaže: Ono što sam otkrio nije zahtijevalo slijepu vjeru. Bogata, praktična znanost uma,altruistička umjetnost življenja, smislena filozofija i duhovna vježba vodile su do prave unutarnjetransformacije. Tijekom proteklih trideset pet godina, nikad se nisam suprostavio znanstvenom duhu -odnosno kako ga ja nazivam, empirijskoj potrazi za istinom. Upoznao sam i ljudska bića koja su bila trajnosretna. Zapravo, i više od onoga što zovemo sretnim: imala su duboki uvid u stvarnost i prirodu uma i bilasu puna milosrña. Takoñer sam shvatio da, iako su neki ljudi prirodno sretniji od drugih, da je njihova srećajoš uvijek ranjiva i nepotpuna, te da je postizanje trajne sreće kao načina postojanja prava vještina. Onazahtijeva trajne napore u vježbanju uma i razvoju sklopa ljudskih kvaliteta poput unutarnjeg mira, pažnje ialtruistične ljubavi. Dubok i razborit način razmišljanja te živi primjeri utjelovljenja mudrosti u njihovimriječima i djelima pomogli su mi da pronañem put do ispunjenog života.Kako da opišem svoj prvi susret s Kangyurom Rinpochem? Upoznali smo se u lipnju 1967. godine u malojdrvenoj kolibi nekoliko kilometara od Darjeelinga. Sjedio je leñima okrenut prema prozoru, pogledauperenog na more oblaka, izmeñu kojih su se veličanstvene Himalaje uzdigle na visinu višu od 7200metara. Zračio je unutarnjom dobrotom. Teško je pronaći riječi koje opisuju dubinu, spokoj i suosjećanjekoje je proizlazilo iz njega. Tri sam tjedna po cijele dane sjedio nasuprot njega. Imao sam dojam da radimono što se naziva meditacijom – drugim riječima, jednostavno sam se koncentrirao u njegovoj prisutnosti,pokušavajući dokučiti što se krije iza zavjese mojih misli.Nakon povratka iz Indije, tijekom prve godine na Institutu Pasteur, shvatio sam koliko mi je bilo važno štosam upoznao Kangyura Rinpochea.Postao sam svjestan da sam pronašao realnost koja će nadahnuti moj cijeli život i dati mi smisao i smjer.Izmeñu 1967. i 1972. godine svakog sam ljeta putovao u Indiju. Svaki puta kada sam stigao u Darjeeling,shvatio sam da sam zaboravio sve o svom životu u Europi. S druge strane, u ostalom djelu godine, kojisam provodio na Institutu Pasteur, neprestano sam razmišljao o Himalajama…O, kako mi ovaj dio teksta zvuči poznato, jer sam i sama to iskusila i pronašla u Sai Babi realnost koja jenadahnula moj cijeli život i dala mu smisao i smjer. I ja sam svake godine putovala u Indiju i zaboravljalasve o svom životu u Zagrebu, a kada sam boravila kod kuće neprestano sam razmišljala o Indiji.Treća knjiga ili bolje rečeno knjige, jer ih je do sada izašlo 8, svakako je Zvonki cedar ruski Anastazijaautora Vladimira Megrea, koju sam dobila na poklon od Jasminke. Na prvoj strani knjige piše: Prema tvrdnjiAnastazije, u tekst su unesena slova i sklopovi riječi koji blagotvorno djeluju na čovjeka. To je djelovanjemoguće osjetiti pri čitanju, kad sluh nije pod utjecajem zvukova što ih proizvode predmeti i mehanizmi kojinisu prirodni. Prirodni zvukovi, kao što su pjev ptica, rumor kiše, šuštanje lišća na drveću, pomažu čovjekuu pozitivnom djelovanju.U prvom poglavlju upoznao nas je autor sa zvonkim cedrom: Starac je govorio da je ovaj zvonki cedarposeban. Komadić njega treba nositi na vrpci, na grudima. Usto, treba ga metnuti stojeći bosim nogama natravi, i prisloniti dlanom lijeve ruke na gola prsa. Tijekom minute osjetit će se ugodna toplina što je proizvodicedar, nakon čega će po tijelu proći lagani trnci. S vremena na vrijeme, kad se pojavi želja, trebat ćestrugati cedrov komadić vršcima prstiju na toj strani koja ne dodiruje tijelo, pridržavajući ga palcima ruku zadrugu stranu. Starac je s uvjerenošću potvrñivao da će se već za tri mjeseca čovjek, koji posjedujekomadić zvonkog cedra, znatno bolje osjećati i izliječiti od mnogih bolesti. Čak i od AIDS-a? – upitao sam,ispričavši im ukratko o toj bolesti onoliko, koliko sam znao iz tiska. Starac je sa sigurnošću odgovorio: „Odsvih bolesti!“No, ovo je, po njegovu mišljenju, bio lagani zadatak. Najvažnije se odnosilo na to da će čovjek, kojiposjeduje ovaj komadić postati boljim, uspješnijim i darovitijim.Od mnogih Anastazijinih izjava, savjeta, zaključaka i pouka posebno me se dojmila ova: U cijelomesvemiru nema takvoga bića koje može napredovati više od čovjeka i imati veću slobodu.Sve se druge civilizacije pred čovjekom klanjaju. Najrazličitije civilizacije imaju mogućnost napredovanja iusavršavanja samo u jednom smjeru, i one nisu slobodne. Štoviše, one važnost čovjeka ne razumiju. Bog– veličanstveni razum – stvorio je čovjeka,na svoju sliku i priliku i nikome nije dao više nego njemu…A sad pogledaj kakvo je današnje čovječanstvo. Pokušaj zamisliti kako se osjeća Bog kad gleda svu turaskalašenost. On promatra Svoju djecu, koja samo zapomažu:„Mi Te volimo. Udijeli nam malo Tvojemilosti. Tvoji smo robovi: nemoćni, nerazumni, glupi. Gospodine, pomozi nam!“Zar se tako mogu ponašati stvorenja koja su nalik Bogu?Ima li za roditelja veće boli od bespomoćnogzapomaganja njegove djece? Evo i tako se u entiteta u Svemiru pojavila sumnja u savršenstvo Božjihstvorenja.Kad bi se Bog umiješao u život čovjeka, tad bi i sam potvrdio pretpostavku entiteta u Svemiru o tome da ječovjek nesavršen. Ali ono što je najvažnije jest to da bi Njegovim uplitanjem čovjek dokraja izgubio vjeru usamoga sebe. Čovjek bi posve prestao otkrivati u sebi božanska načela nadajući se samo pomoći izvana.96