Ovako strogo nas je Svami gledao na intervjuu 2001. godine…a ovako na intervjuu 2003. godine8
POVRATAK U SVAKODNEVNICUBal vikas kamp se održavao kao i svake godine krajem kolovoza. Bilo je prelijepo provesti deset dana sdjecom i svakodnevno učiti od njih. Njihova spontanost i čisto srce te bezuvjetna predanost je nešto što miveliki rijetko posjedujemo. Uživali smo u lijepom vremenu i gostoljubivosti našeg Vinka, koji je i ove godinestavio cijelu svoju kuću na raspolaganje djeci, učiteljima i nekim roditeljima. Ove su nam se godinepridružila i Bal vikas djeca iz Rijeke. Bila je to prilika za velika nova prijateljstva. U grupi smo imali i jednuinvalidnu djevojčicu od 7 godina. Dirljivo ju je bilo gledati je s kakvom predanošću pjeva i moli. Svami jemnogo puta naglasio da postoje razne “udice” kojima lovi ljudske duše i pomaže im na putu k Bogu. Čestosu zdrastveni problemi ono što će promijeniti naš način života, naše stavove i dovesti nas na duhovni put.U jesen 2001. godine sa Sai grupom Sunce, ponovno sam redovito počela posjećivati domove za djecu sasmetnjama u razvoju “Sloboštinu” i “Paunovac” i to me posebno veselilo. S članovima te grupe posjetilasam i Bjelovar, gdje smo - pred punom dvoranom naše Sai braće i sestara iz Bjelovara, Pakraca,Daruvara, Koprivnice, i još nekih okolnih mjesta - govorili o svojim iskustvima s Babom i zajedno pjevali.Bilo je prekrasno. Bila sam sretna što smo konačno uspjeli ispuniti obećanje i udovoljiti Tininom pozivu dadoñemo u u Bjelovar, koji mi je uputila godinu dana ranije.Od 1. listopada 2001. godine počela sam srijedom voziti djecu; male Rome u vrtić u Folnegovićevomnaselju. Tu počinje novi vid suradnje s organizacijom: “Djeca prva”. Za Božić je, kod njih, u vrtiću bila pravaproslava s programom, a djeci su veliku radost predstavljali poklon paketići, koje su im donijeli Englezi. Biloje lijepo vidjeti i doživjeti kako se i djeca, koja ne pripadaju kršćanskoj tradiciji, vesele tom prazniku. Unašoj Sai obitelji zahvaljujući nauku našeg Učitelja slave se praznici iz raznih tradicija.U travnju 2002. godine ponovno sam postala baka; moja unučica Nadja dobila je malog brata Demiana.Kako je trudnoća bilo u jednom dijelu s problemima, preselili smo Nadju k meni na kat, na spavanje te je tui ostala nakon roñenja malog brata koji bi se često budio po noći. Moram priznati da smo se nas dvije jakozbližile, jer je sad njena mama imala stalno u rukama malu bebu. To je Nadju činilo ljubomornom, tako dase više vezala uz mene. Jednom prigodom je čak protestirala plačem kad sam uzela malog Demijana naruke, jer se valjda pobojala da ću sad i ja stalno nositi njenog brata, kako to čini mama.Početkom svibnja 2002. godine uoči Duhova, krenuli smo na već tradicionalno hodočašće u Meñugorje.Ovaj puta su hodočasnici najvećim dijelom bili mladi. Borna je o tome u Sai glasniku napisao: „Bilo jestvarno predivno. Bez ijedne jedine komplikacije, teškoće ili nesporazuma. Cijelo vrijeme smo disali uatmosferi <strong>ljubavi</strong>, sreće, radosti i vedrine… Bilo je puno pjesme i pozitivne energije, te divnih iskrenih iotvorenih razgovora. Čudesno!“Jedne nedjelje u kolovozu 2002. godine dok sam šetala s Nadjom parkom Tuškanac pjevala sam jojbhajane. Ona je sasvim mirno ležala i slušala preko pola sata kako joj pjevam prije nego što je zaspala.Kako je bio kišni dan, nikoga od šetaća nije bilo u parku, pa sam se mogla raspjevati. Na moje iznenañenjeNadja je mirno slušala iako je inače vrlo živa, i obično želi hodati ili se s nečim igrati.Krajem kolovoza 2002. godine provela sam s Nadjom tjedan dana u Austriji kod njenih krsnih kumova,Ferdinanda i Mimi gdje nam je bilo prekrasno. Osjećala sam se tako maženom i paženom, zajedno sNadjom, da je taj boravak nalikovao mojim boravcima u Indiji kod Svamija. Nadja je u čudu slušala kakoFerdinand udara u veliki gong da bi rastjerao nevrijeme. Kasnije, nakon povratka u Zagreb, kad ga jespominjala, uvijek je spominjala i gong. Kad je govorila o Mimi spominjala je i njihovog hrčka “Nikija” kojemje uvijek davala krastavac, a kad je govorila o Kathy, njihovoj djevojčici, povezivala ju je s konjima, jer jedva puta bila kod nje u konjskoj staji dok je timarila i jašila konja. Na odlasku iz Kufsteina Mimi i Ferdinandsu me upitali ne bih li im se nekako mogla pridružiti u ožujku na putu u Indiju da tamo, kod Svamija zajednoproslavimo moj 60. roñendan. Bila sam oduševljena pozivom i obećala da ću sve poduzeti da taj poziv nepropustim kao što sam to učinila 2002. godine zbog obiteljskih obaveza. Kod kuće sam najavila da sepokušaju organizirati da bez mene provedu dva tjedna i počela sam u molitvi tiho pa sve glasnije vapitiSvamiju da mi dopusti da doñem i provedem u Njegovoj fizičkoj prisutnosti neko vrijeme.U to vrijeme je u Sai glasniku izašao članak Satsanga iz knjige Karunamba Ramamurthyija Sri SathyaSai, Anandadayi. To sam doživjela kao Svamijevu poruku da je moja čežnja za Njegovom fizičkomblizinom opravdana, i da će mi ako Ga budem usrdno molila i ako to svojim zaslugama u mnogim životimazaslužujem omogućiti da Ga posjetim. Naime, u tom se insertu govori o zaslugama (koje se stiču pokorom)a tim se zaslugama može zadobiti puno Božje milosti. Svami je o tome rekao:Vi ovdje imate priliku satima sjediti sa mnom na bhajanima i slušati moje govore. Je li uopćemoguće izmjeriti milosti koje tu dobivate? Shvaćate li sad koliku važnost ima boravak u društvusvetih ljudi? Vama je to dostupno zahvaljujući samo zaslugama iz mnogih života.9
Change language