Ljubica Ljubić - Utjelovljenja ljubavi - znakovi vremena

Dugo je ležao tamo, u tom zlatnom svjetlu, a kad sam izašla van i došla do njega osmjehnuo mi se. Bio jeto prvi znak svjetlosti koji sam opazila na njemu. Rekao je: “Oh, sestro, osjećam se toliko bolje. Mogu liponovno doći u vaš vrt?”Sad vidiš kako se tu radi! To pomaže meni a pomaže i drugima, jer ovaj je plan samo nekoliko rangovaiznad onog zemaljskog i tu su isti uvjeti kao u vašoj civilizaciji, i tu se nalaze bolnice i zatvori koje ovdjeosobe same stvaraju.Ponovno ću se javiti. Budi blagoslovljena.Poruka 18. prosinacNe, ja nisam još željela napustiti zemaljsku razinu. Osjećala sam da moje djelovanje tamo još nije bilozavršeno. Jako sam pokušavala ignorirati deterioraciju svog tijela i molila sam da mi bude dopušteno daostanem na životu još nekoliko godina da bih uspjela u tome da prenesem znanja koja sam stekla na drugeljude.No, sad sam zadovoljna.Ponovno sam proučavala “planove” zadnjih godina na Zemlji u svijetlu novih saznanja s kojima učimrekapitulirati prošlost. Smisao za ovaj novi kut promatranja, koji je zapravo dublje razumijevanje mi sepočeo buditi u umu (još uvijek posjedujem um-hvala Bogu) djelomično zbog ove nove slobode od tjelesnihzahtjeva, emocija, pritisaka drugih na moju slobodnu volju; a djelomično zbog mudrih savjeta majkeFlorence, drugih sestara i oca Josipa. Ponekad ovdje imamo “konferenciju okruglog stola” i tad postavimsva pitanja koja me uznemiruju mudrijim umovima od moga. Uvijek dobijem odgovore koji u potpunostiobjasne moja pitanja, iako ponekad trebam racionalizirati značenje i svest ga na svoj stupanj predodžbe.To je polagani proces. Polako napredujem, ali ti znaš da sam uvijek posjedovala vrstu uma koji je stalnotrebao čitati i čitati, tražiti i tražiti, absorbirati i absorbirati i tek tada racionalizirati to znanje koje sam steklana vlastito zadovoljstvo.Vjeruj mi da nisam izašla iz zajednice u kojoj sam položila zavjet sve dok nisam istražila i probavila dokazeda postoje dublji slojevi psihičkih i duhovnih potreba. Trebalo mi je tada više mjeseci proučavanja, čitanja imeditiranja da se odlučim za tako drastični korak. Sad kad gledam unatrag vidim to vrlo jasno. Ne žalim štosam ga učinila. Ovdje se sve shvaća i prosuñuje na jednoj široj osnovi. To više nije neka uska denominalnazajednica već zajednica širine i dobrovoljnog služenje...sve se tu prihvaća i ocjenjuje sa suosjećanjem.Ponirala sam sve dublje u tekst ove meni vrlo interesantne knjige i činilo mi se kao da nekako bježim izsvakodnevnice i problema kojima sam u obilju okružena. No, kad sam se bolje preispitala ipak samzaključila da to nije bijeg, već da u svakom trenu želim potvrditi duboko u sebi razumijevanje da mi nismosamo ovo prolazno fizičko tijelo i da smrt nije kraj, već jedan novi početak.Časna sestra Frances Bank47