Sistemsko obrazovanje odraslih

11
ih mogli obogatiti (putem sadržajnih argumenata). Prikradajući se sebi i našim pojmovima,
otvaramo postepeno vrata novoj praksi. Ovaj proces možemo započeti ciljanim očekivanjima
razočaravajućeg iritantnog učenja, koje se najprije oslobađa iz sopstvene klopke sigurnosti da
bi načinilo iskorak putem oblikovanja neke druge zajedničke prakse.
Slučaj 4: „Razvoj“ – Napomene o historijatu jednog pojma
Pojam razvoja također implicira perspektivu koja razvoj shvata u smislu napredovanja, a ne
u smislu sazrijevanja. Zbog toga i takozvana „razvojna saradnja“ nerijetko prihvata oblik
„boljeg institucionalnog znanja“, kao što je jednom rekao filozof Lepenies. „Ideja o
napredovanju kao viziji budućnosti pojavila se tek u francuskom pojašnjenju. Marquis de
Concordet u svom „Nacrtu jedne historijske predodžbe napredovanja ljudskog duha“ iz
1773. prvi se usudio da proročanski predvidi ono što ljudski rod u budućnosti može očekivati:
svijet u kojem će postojati nejednakosti među državama i unutar pojedinih društava. (…)
Razvojna saradnja je potomak ideja koje su nastale na prelazu u 19. stoljeće. Ovaj mentalitet
nesvjesno određuje radnje pomagača i budi očekivanja kod ljudi u zemljama razvoja. Oni se
nadaju prijedlozima i znanju eksperata. Ovo ne mora nužno voditi ka neuspjehu. Ipak se time
nastavlja automatizam ponašanja kod eksperata. (…)
Iako eksperti ne djeluje kao nesenzibilni automati, te zahtijevaju da se postupa sa osjećajem
takta i relevantnim lokalnim znanjem (…), mogu se formulirati određene smjernice za jednu
politiku razvoja: Pomagačima danas često nije jasno koliko mnogo je njihov rad nadahnut
idejama francuskog filozofa. Jasna promjena i poboljšanje automatizama ponašanja postaje
lako moguća kada pomagači razvoja sebi rastumače i shvate svoje historijsko naslijeđe, zašto
tako rade i kako tako rade. Znanje hostorije sopstvene djelatnosti je možda najvažniji korak
za promjenu u spostvenom djelovanju. Uspjesi na putu ka ovoj promjeni daju se pročitati iz
toga da li postepeno prestaje povremena kritika o vrsti prenošenja znanja“ (Lepenies 2010:
298f).
Takva promišljanja su u opreci sa mnogo čime iz profesionalne prakse koju uvijek obilježava
nastojanje da se pomogne spostvenoj ekspertnoj tezi o prodiranju. Zbog tog razloga i
znanstvene obrade problema najčešće funkcioniraju kao potvrđivanje teorijskih koncepata, a
rijetko kao pobijanje istih. I znanstveno gledano educirani nastavnici i nastavnice,
rukovoditelji i rukovoditeljice su ljudi, kao i profesionalne zajednice koji rastu iznad
poštivanja standarda, funkcioniraju sistemski, tako da iznova skeniraju kroz čuvane naočale
onoga što je do sada vrijedilo i tako brinu da tendencije ustrajnosti ostanu djelotvorne, te da
budućnost u mnogo čemu ostane kao što je to bila prošlost . Rolf Dobelli opisuje u svojoj
knjizi „Umjetnost jasnog razmišljanja“ kuda može voditi takva praksa:
„Ako nešto često ponavljamo, tada svom mozgu olakšavamo da to ponovo prizove. Pri tome
to ne mora biti istina (....) liječnici to često pripisuju sklonosti prema dostupnom. Oni imaju
svoje omiljene terapije koje koriste za sve moguće slučajeve. Možda postoji odgovarajuće
liječenje, ali im to nije prisutno u mislima. Dakle oni prakticiraju ono što poznaju. Savjetnici
u preduzećima nisu ništa bolji. Ako se susretnu sa nekom sasvim novom situacijom, oni neće
dizati ruke iznad glave i uzdisati: „Ja zaista ne znam šta bih Vam mogao savjetovati“. Ne, oni