Sistemsko obrazovanje odraslih

5
Dekonstrukcija pedagoških pojmova 1 predstavlja nastojanje da se oslobodi od ovih
kontaminacija i da se pri tome iza sebe ostave ideološke tvrdnje. Hoće li nam to uspjeti? Šta
nam ostaje ako oslobodimo pojam obrazovanja od ove predodžbe povezanosti sa cjelinom
nečeg većeg? Da li bismo se tada oprostili od dimenzije mišljenja obrazovanja u kojoj nastaje
sistemski pogled na izraz postanka čovjeka. I da li ćemo se tako naći u dezorijentiranoj
umjerenosti empirističke nauke o obrazovanju koja ne raspolaže stvarnom mjerom?
To su pitanja nad pitanjima, koja se ovdje ne mogu u cjelosti prikazati, niti se mogu
sistemsko-konstruktivistički pojasniti. Štaviše, u skladu sa tim, moramo se zadovoljiti sa tri
sistemske argumentacije koje proizilaze iz teza, a koje glase:
(1) Sistemska pedagogija dodiruje ove pojmove vrhovima prstiju – znajući da za
spoznaju imamo samo te pojmove. Ona se, ipak, trudi da više posmatra razlike
koje ovi pojmovi uspotavljaju, nego samo pojmove. To je važna tendencija
sistemsko-pedagoškog mišljenja (sadržana u pitanu: „Koje se razlike događaju
neopaženo, odnosno rutinski?“), drugo je iznalaženje historijskih kontaminacija
(pitanje: „Odakle dolazi riječ i kojim historijskim predodžbama je ispunjena ili čak
kontaminirana?“). Ovo je jezičko-teorijska dimenzija jedne sistemske pedagogije.
(2) Sistemska pedagogija vodi računa o izrazu subjektivnog i polazi od toga da čovjek
nosi u sebi stope svojih mogućnosti. Te mogućnosti se mogu razvijati samo ako se
zna dovoljno o samopotrazi i razvoju kompetencija na osnovu biografije i ako se
zna povezati ovaj didaktički i odgojni know-how tako da poziva na subjektivni
izraz – putem dragocjene pratnje, stvaranja veza i samodjelovanja. Ovo je
reformsko-pedagoška dimenzija jedne sistemske pedagogije.
(3) Svi smo mi, u konačnici, u svakom trenutku našeg života izraz naših biografskih
iskustava po kojima se orijentiramo i kojima se vodi naše mišljenje, osjećanje i
djelovanje. U ovim iskustvima mi nismo „sami sa sobom“. Naprotiv, u njima se
artikuliraju drugi odnosno drugo. To je ono drugo, posebno, refleksivno učenje
sistemske pedagogije. „Obrazovanje“ je za njih uistinu oslobađanje čovjeka „ka
samom sebi“ (prema Humboldtu) u jednom vrlo konkretnom smislu, tako da prati
svakog pojedinca u nastojanju da se oslobodi stavova svojih ranijih doživljaja kao i
iskustva povrijeđenosti, unutarnjih silka i nagonskih poruka. Sistemska pedagogija
također uzdiše „Oh, moje slutnje!“ (Schützenberger 2005) i pri tom gleda u istom
smijeru, kao antipedagogija ili psihoanalitička pedagogija, ona je mnogo više
pragmatična i pomaže da se izbjegnu ponavljanja i rekonstrukcije – putem
sistemskih metoda kao i tehnika samovođenja ili samoučenja. Ovo je unutarnja
dimenzija slike jedne sistemske pedagogije.
1
„Dekonstrukcija“, kako piše Steve de Shazer, nije suprotnost „konstrukciji“ , čija suprotnost jeste
„dekonstrukcija“ (de Shazer 2006: 70). Time autor možda želi ukazati na to da se kod dekonstruktivista ne radi
samo o proizvodnji tekstualnog. Za to se naročito posebno zalagao Derrida zagovarajući da se tekstovima nanese
što manje nasilja i da se uvijek reduciraju na sopstvene pojmove. Štaviše, vrijedilo bi pročitati kontekst u koji je
historijski i aktuelno uronjen svaki tekst (Engelmann 1993: 31).