Sistemsko obrazovanje odraslih

4
Za sistemsku pedagogiju također vrijedi dijaloško posmatranje, kao što nam je pokazao
Martin Buber, kao „odabir djelujećeg svijeta putem čovjeka“ (Buber 1986:24). Pri tome ovaj
odabir ne određuje samo mogućnosti mišljenja i djelovanja u svijetu, nego razlikuje ulogu
pedagoškog od nepedagoškog. Dakle, daje informaciju o tome kada prema našem
uobičajenom razmišljanju počinje pedagoško a kada prestaje nepedagoško. Ovo je
razlikovanje koje, kako ćemo vidjeti, još uvijek nema vidljiv uspjeh.
„Refleksivnost“, a time i put ka obrazovanju otvara se u trenutku kada uz „ulazeće tekstove“
(Lotmann) pristižu i oni koji se bave pitanjem kako se to „mašina“ zvana intelekt razvija
tokom rasprave i koje mogućnosti različite konstrukcije tekstualnog stoje na raspolaganju –
bilo da su monološki ili dijaloški, bilo da su prenijeti ili jednostavno stvoreni. Pedagogija kao
nauka, najzad, proizvodi i tekstove u vezi sa pitanjem kako tekstovi (mogu) djelovati. Pri
tome pedagoška konstrukcija stvarnosti djeluje sa prenesenim semantikama koje, u osnovi,
funkcioniraju kao „obmana“ (formulacija koju sam posudio od Jaquesa Derridaa (vidi.
Derrida), a kojom postaje jasno da se može raditi o poststrukturalističkoj tekstualnoj analizi
dekonstruktivističkog, koja bi našem pedagoškom razmišljanju mogla posuditi novu
orijentaciju, a našem uljuljanom „jezičkom zaokretu“ („linguistic turn“) odgojno-obrazovnih
teorija novi zamah. Možda bi nam pomoglo u jačanju jezičko-filozofske refleksije kada bi se
u debatama o obrazovnim standardima, kurikularnim normativima ili o bilo kojim Tigermompraksama
slijedio poznati savjet Stevea de Shazera: „ako nekom padne na pamet neka
interpretacija, mogao bi uzeti aspirin, otići u čošak i čekati dok ne prođe napad“ (Varga von
Kibéd 2008: 16). Za vježbu: prizovite u sjećanje jednu slikovitu priču i praksu u vezi sa
jednom od interpretiranih riječi.
Sistemska vježba:
Dekonstrukcija obrazovanja
Slijedimo savjet dekonstruktivista, kao što piše Goolishian,
„analizirati pretpostavke interpretacije istraženih sistema značenja, preispitati sistem
interpretacije, tako da pretpostavke na kojima se zasniva ovaj model budu otkrivene . Dok se
one otkrivaju, otvara se prostor za alternativno razumijevanje“ (Anderson/ Goolishian 1989:
11; cit. prema de Shazer 2006:70).
Pokuša li se pojam obrazovanje dekonstruirati na ovaj način, vratit ćemo se etimološkim
pojašnjenjima, sve do religijsko-metafizičkih tradicija 14. stoljeća i učenja Imago-Dei, po
kojem je Bog stvorio čovjeka po svojoj slici (vidi Dohmen 1964: 30). Riječi „stvarati“ i
„stvaranje“ time označavaju jednu razvojnu dimenziju u kojoj čovjek učestvuje u nečem
većem. Ovo kasno srednjevjekovno-mitsko mišljenje do danas je sadržano u pojmu
obrazovanja čovjeka koje predstavlja kretanje u vlastitoj potrazi i učenju oko sebe – kao što je
to izrazio Jörg Zirfas u iskazu „odobrazovati se od ljudskog“, da bi se moglo „preobrazovati i
uobrazovati“ Božije. (Zirfas 2011:15).