Sistemsko obrazovanje odraslih

9
istovremeno pojašnjava da sistemsko-konstruktivističko razmišljanje pedagogiju ne vodi ka
sofističkom kratkom spoju nego ka istinski socio-znanstvenom obrazloženju: jer pedagoške
situacije se uvijek društveno konstruiraju i kao pojmovi kojima ih označavano. Pored
individualne vijabilnosti od temeljnog značaja je i društvena vijabilnosti njihovih opisa,
inscenacija i djelovanja kao i djelujućih posmatranja – činjenica kod čije prosudbe se
nadovezujemo na koncept društvenog konstruktivizma Kennetza Gergenaa. U svom „Vođenju
ka društvenom konstruktivizmu“ autor zaključuje:
„Pojmovi kojima razumijevamo svijet i sebe same ne proizilaze nužno iz „onog što jeste“.
Ovo mišljenje se zasniva na nesposobnosti jezika da oslika jedan neovisan svijet . (…)
Možemo koristiti naš jezik da bi konstruirali alternativne svjetove. (…) Mnogim ljudima takva
predodžba djeluje više prijeteća nego što im je bliska, pa se ne možemo ni na šta fiksirati niti
orijentirati, i naša ubjeđenja nisu nimalo sigurna. Sa druge strane, neki ljudi posmatraju ovu
tamnu noć nesigurnosti kao prelazni stadij u jednom stanju oslobađanja. U našem
svakodnevnom životu čini se da nam mnoge kategorije kao što su rod, starost, rasa,
inteligencija, emocija, racionalnosti itd. prouzrokuju veliku patnju. I u svijetu se općenito
čini da mnogi temeljni oslonci našeg razmišljanja kao što su religija, nacionalnost, etičko
porijeklo, privreda itd vode ka konfliktima, otuđivanju, neravnopravnost, te uz to čak i ka
nasilju.“ (Gergen 1999: 66f).
Američki psiholog Kenneth J. Gergen (rođ. 1937) također naglašava društvenu vijabilnost iz
koje proizilaze značenja svega onog što opisujemo, objašnjavamo i predstavljamo. Iz ovog
razloga za njega značenja nisu individualni konstrukti nego se izvode iz „referentnih
interakcija među ljudima“ (Ibd). Ljudi svakako mogu postati svjesni ove društvene
isprepletenosti značenja jezika i mogu se ciljano upustiti u druge načine čitanja. Ovo „novo
vrijednovanje činjenica“ je suštinski zahtjev u obrazovanju odraslih. Ljudi uče da drugačije
gledaju ono što im je poznato i pouzdano, te tako spoznaju,
„(…) da sve riječi,rečenice i izjave koje nam danas imaju smisao u drugim relacijama mogu
djelovati potpuno besmisleno“ (ibd.)
Tako mogu razumjeti da se ciljanom upotrebom drugih značenja i relacija u kojima živimo
sami mogu promijeniti. Jer „kao što opisujemo, objašnjavamo ili drugačije predstavljamo,
tako i oblikujemo naš svijet.“ (Ibd: 68), iz čega za Kennetha Gergena proizilazi:
„Čeznemo li za promjenama, moramo biti spremni na izazov, da nanovo definiramo smisao i
značenje i da postanemo poetski aktivisti“ (Ibd: 69).
U ovom zahtjevu sadržano je nekoliko poticaja za učenje odraslih. Odrasli u svojim
prosudbama ne slijede uvijek najbolji razum. Oni, prije svega, žele ostati onakvi kakvi jesu
(vidi Arnold 2009). Ova unutarnja ustrajnost ne određuje samo naše ponašanje, nego i naš
jezik koji nam često putem svojih definicija zaklanja pogled na ono o čemu se zapravo radi.
Rolf Dobelli ovaj mehanizam našeg opažanja i našeg ponašanja karakterizira kao „skonost
prema dostupnom“ i postavlja pitanje: „Zašto radije koristite pogrešan plan grada nego
nikakav?“
„Availibility Bias (sklonost prema dostupnom) znači slijedeće: Stvaramo sebi sliku svijeta na
osnovu jednostavnosti i na osnovu primjera koji nam padaju na pamet. To je, svakako,
idiotski jer vani, u stvarnosti, tako što se ne događa često, a riječ je o tome da na taj način
sebi stvari možemo lakše predstaviti.“ (Dobelli 2011: 45)