Sistemsko obrazovanje odraslih

7
Iskustva se ne dadu realno transformirati putem drugih pojmova (naprimjer pojam
socijalizacije). Ptreban je jedan promijenjen doživljaj, kako kaže jedno shvatanje sistemskog
istraživanje promjena (vidi Arnold 2011), kao i još jedna teza sistemske pedagogije.
Ona glasi:
(4) „Čovjek je iskustvena životinja“ (1996). Ova formula Michela Foucaulta znači
također da ono što iskustvo spoji uvid sam često ne može razdvojiti. Iz ovog
razloga pedagogija kao nauka o promjenama upućuje na ciljano korištenje snage
doživljaja. Moramo u sebi osjećati šta nas je odgojno nadahnulo i pokrenulo da bi
mogli ostaviti iza sebe djelujuće konstatacije. Održivi odgoj je zbog toga jedva
moguć kao društvena praksa bez transformacije duboko utisnutih odgojnih slika
roditelja, učitelja i savjetovatelja. Ovo je dimenzija iskustva, odnosno, doživljaja u
jednoj sistemskoj pedagogiji.
2 Od posmatranja do etičkog postupanja: Postupci intranzitivne pedagogije
(odraslih)
Sistemska pedagogija je jedna „pedagogija dopuštanja“, kao što su je već u konturama
skicirali Dieter Lenzen i Müller-Commichau. 2 Ono što ipak nedostaje u oba nacrta jeste
hrabri korak u intranzitivno razmišljanje. Sistemsko razmišljanje je intranzitivno
razmišljanje. Ono posmatra i opisuje djelovanja, a ne uzročno-linearne intervencije. Ovo je
razmišljanje koje teži ne samo ka novim načinima gledanja nego i izražavanja, načinu
izražavanja koji je već u razlikovanju subjekta i objekta uobičajenog govora uspio ostaviti iza
sebe zbirku konstrukcija. Može li nam se pokazati subjekt sagovornika zaista u svim svojim
potencijalima, ako ga već „uslovljavamo“ u našem izgovoru, potpuno prešućujemo da se radi
o „stranom subjektu“ (u izvještajima o razvoju, preporukama o napredovanju ili certificiranju
kompetencija)? Takve jezičko-referentne sumnje sistematičari su uvijek iznova napadali. Tu
je bio i Heinz von Foerster koji je na pitanje šta on još želi, odgovorio:
„Želim učiti da ovladam svojim jezikom tako da (…) mi uspije da moju vlastitu osobnosti
učinim vidljivom kao izvor mojih trenutnih posmatranja.“ (von Foerster, u: Pörksen 2008:26)
Ovo je želja koju je sistemska pedagogija obavezno trebala prisvojiti. Pri tome se radi o tome
da se uči „umjetnost pažljivog govora“ “ (Arnold 2010) u jednoj vrsti jezičkog kursa
(„sistemski za početnike“). Ovo umijeće, između ostalog, nalazi izraz u sposobnosti da se
alegorijskog govora, kao što je preporučio Hans-Peter Dürr u manifestu iz Potsdama sa
programskim naslovom „Moramo učiti da mislimo na novi način“ 3 . Dürr piše:
„S naše tačke gledišta stvarnost se više ne predstavlja kao teorijski zatvoren sistem. To vodi
ka izražajnoj neodređenosti koja proizilazi iz fundamentalne nedjeljivosti i dolazi do izražaja
2 I u Kaiserslauternu smo već 1993. ovu misao izrazili i utvrdili u konceptu pedagoške smirenosti:
„Mogući zaključak naših promišljanja je da životno učenje u prvom redu treba smirene učitelje odnosno učenike,
tj. učitelje koji su u stanju da samoorganizovano i aktivno pristupaju sistemima koji se izučavaju (ljudi, radne
grupe, razredi, itd.) na način koji potiče razvoj i učenje“ (Arnold 1993: 54).
3
vidi. www.gcn.de kao i Dürr 2009.