Sistemsko obrazovanje odraslih

3
Teorijska pozadina
Moje unutrnje slike o odgoju i obrazovanju, učenju i razvoju
Pristup koji razvijam u nastavku o ključnim pitanjima sistemske pedagogije odraslih,
proizilazi iz jedne sistemsko-konstruktivističke perspektive. On se istovremeno služi jezičkofilozofskom
argumentacijom, što donekle može da iznenađuje, ali svakako nije novina.
Filozofija jezika istražuje „kako riječi stvaraju smisao“ (Wellmer 2007), te koji stavovi o
vlastitom posmatranju i značenju svijeta iz toga proizilaze. S tim u vezi, nameće se pitanje:
„Postoji li istina izvan iskazane istine ?“ (Ibid:11). Ovo pitanje o supstanci svega u šta
mislimo da vjerujemo proširuje već pomenuti stav Humberta Maturane (rođ. 1928) koji kaže
da „sve što se govori, govori jedan posmatrač“ (Maturana 1985: 34 i 184) o aspektu
jezičnosti. Posmatrač, o kome je ovdje riječ, govori jezikom čije riječi na njemu svojstven
način odražavaju njegova posmatranja. Postoje možda i druge riječi, a možda su i te riječi
koje koristimo zastarjele ili su kontamininiranije no što smo toga svjesni.
Tako, naprimjer, njemački pojam „odrasla osoba“, kao što smo već vidjeli, upućuje da treba
prerasti status nespretnosti i maloljetnosti, i tako se uspotavlja razlika u odnosu na dijete kao
neizbježnu konotaciju. Izvorni glagol „wachsen“ („rasti“- napomena prevodioca) potiče od
staronjemačke riječi „wahsan“ odnosno gotske „wahsjan“ koja ima značenje „povećati“
odnosno „porasti“ (Duden 1963, str.749). Vidjeli smo već da je ova predodžba rasta i razvoja
samog sebe kada se misli na sazrijevanja sve manje prikladna da adekvatno shvatimo aktuelne
zahtjeve cjeloživotnog učenja
1 Moć obmana i interpretacija koje nam se događaju: dvije dekonstruktivističke
vježbe
Sistemska pedagogija poseže za dekonstruktivističkim pristupom najprije baveći se
semantičkim sistemom, jer su pojmovi ti kojima razlikujemo naš svijet i u konačnici
konstruiramo sisteme našeg misaonog vanjskog svijeta kojima se obraća naše mišljenje.
Semantika i sistemika su – tako posmatrane – dvije strane iste medalje, pri čemu ostavljam
otvorenim da li ovo vrijedi samo za posmatranu konstrukciju podagoške stvarnosti ili i za
postupak djelovanja u njoj. Tu su, dakako, „ulazeći tekstovi“, kako kaže moskovski
znanstvenik književnosti i kulturološke semantike Jurija M. Lotmana, koji nas osposobljavaju
za dijalog. U tom smislu, autor piše:
„Jer i jedan sasvim normalan ljudski intelekt ostaje, i kada biva od rođenja odsječen od
ulazećih tekstova i svih dijaloga, jedna normalna mašina ali koja nikada nije puštena u
pogonu.. Ne može se samostalno uključiti. Za funkcioniranje intelekta potreban je jedan drugi
intelekt. (…) Intelekt se uvijek nalazi u dijalogu“ (Lotmann 2010:11).
Još od hospitalizacijskih studija poznato nam je da je stanje mnogo dramatičnije. Bez
dijaloškog i socijalnog ulaganja čovjek umire. Opisano djelovanje dijaloga i razvoja
obilježava ne samo relativno djelovanje posmatrano teorijski, nego i egzistencijalnu dimenziju
ljudskog sazrijevanja, čije utvrđivanje ispravnosti nije predmet našeg bavljenja, ali predstavlja
jedan važan pozadinski akord za približavanje osnovnim pitanjima jedne sistemske
pedagogije (vidi Arnold 2011): Mi nismo nikada sami, uvijek smo u rezonanciji sa drugima.