SP, IV, 1 (6), 2011.pdf - Pobijeni.info

RazgovorI njega su komunisti progonili, ali je ostao dosljedan duhu koji je poprimio u roditeljskoj kući i kasnijeu svojoj redovničkoj zajedniciNasilno im htjedoše oduzeti čast i dostojanstvokoje sami nisu imaliRazgovor s fra Slavkom Soldom koji je jedan od najzaslužnijihza pokretanje sadašnje brige o pobijenim hercegovačkim franjevcima► Razgovarao: Krešimir ŠegoS 12011. pNaš sugovornik je fra Slavko Soldo, pokretač sustavnebrige o pobijenim hercegovačkim franjevcima te višegodišnjimisionar u SAD-u, od 2001. do 2007. provincijalHercegovačke franjevačke provincije, a danas meštarnovaka na Humcu. Dakle, fra Slavko dobro poznaje problematikuo ubijenim hercegovačkim franjevcima.Poštovani fra Slavko, koliko ste kao dječak, anaravno i kao sjemeništarac te mlad svećenik znalio stradanju franjevaca tijekom, a poglavito nakonDrugog svjetskog rata? Je li se o tome pričalo, pretpostavljampotiho, u obitelji i Vašoj franjevačkoj zajednici?Djetinjstvo i dječaštvo proveo sam u poratnim godinamau rodnom Međugorju, dakle nedaleko od ŠirokogBrijega. Rane Drugog svjetskog rata bile su u narodusvježe pa tako i ona najbolnija, umorstvo fratara. Oni kojisu im nevinima nasilno oduzeli život bili su vlast. Svojenedjelo obavili su velom šutnje, prijetnjama i progonima.Fratrima su zabranili pristup u samostansko ratno skloništegdje su ubijenima nakon strijeljanja spalili tijela.Čak su mjestu promijenili ime. A narod je šutio i pamtio.Pjesma, ganga, jasno kaže: »Lištica se samo rijeka zove,oj Široki, to je ime tvoje«. I za tu se pjesmu, ako bi se javnozapjevalo, išlo u zatvor. Roditelji, da bi sačuvali djecuod progona, nisu govorili o ratnim stradanjima. U djetinjstvusam znao samo da je Široki Brijeg posebno svetomjesto, svetište Gospino i da su tamo stradali mnogifratri. Pojedinosti nisam znao. Ali, Široki nije bez razlogabio prvo mjesto u koje sam kao dijete hodočastio.Pojedinosti o stradanju fratara prvi sam put čuo predulazak u novicijat Hercegovačke franjevačke provincijeUznesenja BDM. Završivši vojsku i klasičnu gimnazijuu Dubrovniku, nakon mature s kolegama sam došao usamostan u Slanom gdje nam je, sada već pokojni, fraBlago Karačić držao duhovne vježbe. Bilo je to koncemlipnja 1967. U predvečerje smo se izvezli samostanskombarkom na sredinu slanskog zaljeva. Bila je bonaca. Spustilismo sidro i izmolili krunicu. Potom nam je fra Blagoimao nešto važno kazati o našoj Provinciji. Govorio namje o stradanjima kroz koja je Provincija prošla zajedno snarodom i fratrima. Pričao je s osjećajima i proživljeno nanačin kako to samo on može i zna. Osjetio sam da ti trenutciimaju veliko značenje. Možda su na mene ostavilidublji dojam nego sam čin oblačenja redovničkog odijelakoji je uslijedio za nekoliko dana.Je li spoznaja o stradanju tolikoga broja nevinih– civila i svećenika – na neki način utjecala na Vašeredovničko i svećeničko zvanje? Ako jest, na koji jeto način bilo?Mislim da je spoznaja o ratnim i poratnim stradanjimadošla u pravi čas. Bili su mi puno jasniji određenidogađaji koje sam doživio za vrijeme služenja vojnogaroka. Osim toga, postao sam svjesniji u kakvu se ozračjuspremam za životni poziv koji sam odabrao, koliko je po-52