SP, IV, 1 (6), 2011.pdf - Pobijeni.info

trebno ozbiljnosti u tom zahtjevnompozivu.Ubrzo nakon mlade mise poglavarisu Vas poslali u SAD gdjeste u više gradova i župa ostali tridesetljeća među hrvatskim vjernicima.Koliko je bila živa svijest ostradalima – Vašoj subraći i civilimau domovini?Godinu redovnog teološkog studijanakon mlade mise pohađao sam na franjevačkom sveučilištuAntonianumu u Rimu. Kroz to vrijeme pokojniprovincijal fra Rufin Šilić u više mi je navrata govoriokako bi bilo dobro da pođem u našu kustodiju u SAD.O tome nisam prije razmišljao niti se za to spremao pasam oklijevao s odgovorom. Kad mi je jednom zgodomrekao da će morati poći netko od mojih kolega ako ja neću, shvatio sam to kao stvar posluha i odlučio poći. Došaosam u Chicago i tu našao dosta starijih fratara koje jeProvincija prije Drugog svjetskog rata poslala na studijpo europskim učilištima da se pripreme za službu profesorau gimnaziji na Širokom Brijegu. Rat im je onemogućiopovratak. Koristili su vrijeme za studij pa su neki bilidoktori znanosti iz više znanstvenih područja.Budući da je mnogo našeg svijeta zbog dolaska komunistana vlast pošlo u tuđi svijet i mnogi završili uSAD-u i Kanadi, odlučeno je da ti naši fratri iz Europepođu za njima. Došavši, pojačali su dušobrižničku djelatnost.Otvorili su tiskaru u Chicagu i počeli tiskati knjigei novine na hrvatskom jeziku. Ubojstvo braće i stradanjenašeg naroda u ratu i poraću Drugog svjetskog ratapotpuno je preusmjerilo njihove životne planove. Bolnosu doživjeli stradanja kroz koja su narod i fratri prošliu domovini, a posebno nasilnu smrt svoje braće fratara,kolega ili odgojitelja. Bilo je među njima i onih koji su zadlaku izmakli komunističkoj zatornoj ruci. O stradanjimanaroda i fratara pisao je fra Božidar Benković u knjiziTragedy of a nation. Fra Božidar je rođen u Steeltonu,PA, a kao član kustodije teologiju je studirao u Mostarute i sam bio svjedokom stradanja. Fra Bruno Raspudić,član kustodije koji je samo čudom preživio komunističkeprogone, napisao je vrlo dobar članak pod naslovom»Kako umiru hrvatski svećenici«. Ali, o stradanju i progonimafratri su više govorili nego objavljivali. Imali su za tovaljan razlog. Komunisti su bili vrlo osjetljivi ako bi imse spočitnuo zločin koji su počinili te bi se na udaru našlaobitelj onoga koji bi se drznuo i u dalekom svijetu takvošto učiniti. Ujedno bi to bio povod za nova progonstvai zlostavljanja fratara u Provinciji. Osobno sam iskusionjihove represivne mjere, a tako i moja uža obitelj.U vrijeme komunizma mnogi suhercegovački franjevci za dlakuizbjegli smrt. Među iseljenicimasu održavali živu svijest opobijenoj braći i pobijenu puku.Godine 2001. postali ste provincijal Hercegovačkefranjevačke provincije, a 2004. pokrenuli ste Povjerenstvoza pripremu kauze mučenika.Što Vas je na to ponajvišemotiviralo?Čvrsto sam uvjeren da su naša pobijenabraća s Gospodinom. Nevini suubijeni samo zato što su redovnici – inodium fidei. Njima nije potrebno da ihpred ljudima pravdamo. Ali, potrebnoje nama da doznamo istinu o njihovustradanju, da ih dolično pokopamo ida im se dadne mjesto koje zaslužujuu povijesti našega naroda i Crkve.Oni koji su im nevinima oduzeli život, da bi opravdalisvoje nedjelo, prikazivali su okolnosti pogibije fratara usasvim drugom svjetlu. Neistine koje su izmišljali širili sumeđu svijet. Nitko im nije smio protusloviti. Svaki takavpokušaj bio bi najgrublje onemogućen i kažnjen.Fratri ipak nikad nisu prestali tražiti načina da bi doznalisve pojedinosti o ubojstvu braće i gdje se nalaze njihoviposmrtni ostatci. Stariji su prenosili mlađima svojasaznanja, slavili sv. mise na dan njihova pogubljenja. Nadomišljat način čuvali su uspomene na njih. Kao dragocjenostčuvali su predmete kojima su se služili ili su naneki način bili povezani s njima i njihovom svjedočkomsmrću: plahte natopljene krvlju ubijene braće na Kočerinu,daske s krvlju mučenika, misno posuđe i ostale predmetekojima su se služili pri slavljenju sv. mise u vrijemerobijanja u Zenici.Novonastale okolnosti nakon Domovinskog rataomogućile su da se sustavno i slobodnije prouče sve okolnostiu svezi s njihovim umorstvom i da se dođe do saznanjao tome gdje su pokopani. Kad je uprava Provincijeosnovala Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika značiloje to nov služben poticaj prijašnjim nastojanjima. Svisu shvatili da zajednica tomu daje prioritet u svome radu.Vremenski odmak učinio je da se broj svjedoka smanjio.Mnogi su umrli. Bilo je krajnje vrijeme da se pronađusvjedoci i od njih čuje istina koja će se predstavitiCrkvi. Ona će odlučiti postoje li elementi za njihovo proglašenjemučenicima.Godinama se na Širokom Brijegu 7. veljače, nadan mučeničkog stradanja hercegovačkih franjevaca,slavi sv. misa. U veljači se obilježava obljetnicastradanja i u drugim mjestima. Ipak, Široki je Brijegnekako središnje žrtvoslovno mjesto Hercegovačkefranjevačke provincije. Je li svijest o tome u našemnarodu dostatno prisutna?Široki Brijeg je kolijevka Hercegovačke franjevačkeprovincije Uznesenja BDM. U pamćenju našeg naroda ifratara snažno je prisutna spoznaja da su komunisti htjeliuništiti Provinciju upravo tu gdje je ona nastala. U jednomdanu, 7. veljače 1945., ubili su sve fratre koji su seu samostanu našli u redovničkom odjelu. To je mjestoRazgovorS12011.p53