SP, IV, 1 (6), 2011.pdf - Pobijeni.info

Podlistakprepuštali lokalnom kleru ili samostanima, uz usmeno ilipismeno dopuštenje. Početkom devetoga stoljeća KarloVeliki pokušao je za čitavo Zapadno Carstvo utvrditi jedinstvenostštovanja po Grgurovu sakramentaru, ali je,uz suradnju franačkih teologa i liturgičara, potom taj sakramentardopunio galskim imenima.Papinski autoritetZbog brojnih neujednačenosti i svaštenjaštva prigodomproglašenja svetih, osjećala se silna potreba da kultodobri viši autoritet, a to je mogao biti samo Papa. Prvatakva kanonizacija bila je 993. kad je papa Ivan XV. bulomproglasio svetim Urliha, biskupa Auguste. I to jedoista bilo prvi put da Papa intervenira u proglašenjuizvan područja Italije. 9U XI. stoljeću Grgur VII., papa velika autoriteta,provodi poznatu reformu po kojoj su, između ostaloga,svi mučenici i pape dobili svoje blagdane. A i samomepapi, rimskome biskupu i rimskoj biskupskojstolici naziv svetosti, malopo malo, postaje tradicijom. 10 U takvuprihvaćanju papinstva, s divina potestas,logično je da samo takav autoritetmože proglasiti nečiju svetost. Sveto pridonosi novoj stvarnosti i posvenovu odnosu u kultu svetaca. Naime,za sve one koji su bili štovani, a postojalesu određene dvojbe, bilo u samuprocesu, bilo u svjedočanstvu života,tražila se naknadna papinska potvrda.Pravni status ove prakse nastupit će uredbom pape AleksandraIII., Audivimus, sastavljenoj u dvanaest točaka. 11Unatoč toj uredbi još će zadugo proces kanonizacije ikult svetaca ostati na marginama djelatnosti Svete Stolice.Nije stoga iznenađenje da će i pismohrana iz tog vremenaglede kanonizacija biti prilično siromašna. Krajemdvanaestoga stoljeća bilježimo iznimno mirno razdoblje,gotovo zatišje. Bilo je dostatno da se poštuju upute kojesu određene te da nema nekih značajnijih prigovora kojibi štetili ugledu samoga rimskog biskupa. Jasno, i oniu mjesnim Crkvama, klerici ili laici, znali su da, ako nedobiju potvrdu rimskog biskupa, i ne budu poštivali propisaneuredbe, mogu u svakom trenutku biti izvrgnutireviziji cijeloga postupka. 12Četvrti lateranski saborTijekom stoljeća pape uredujuu ustrojavanju kulta i čašćenjusvetaca. Jedna od važnihprekretnica nastaje kad seproglašuje da samo Papa možekanonizirati.I tako je to bilo sve do Četvrtoga lateranskog koncilakada je dekretom br. 62 izrijekom zabranjeno čašćenjerelikvije de novo inventas ako to nije odobrio princeps 13 . Evoteksta u prijevodu hrvatskoga izdanja Denzingera: »Budućida je kršćanska religija češće oštećena zbog toga štoneki relikvije svetaca izlažu za prodajui što ih posvuda prodaju, kako se ubuduće(kršćanska religija) ne bi oštećivala,određujemo ovim dekretom dase stare relikvije nikako ne pokazujuizvan relikvijara i da se ne izlažu zaprodaju. Nanovo pak pronađene nekase nitko ne usudi javno štovati, akoprije toga ne budu odobrene autoritetomRimskoga velikosvećenika...« 14Ovim zakonom, uredbom, u Crkvizaživljava praksa po kojoj samo Papamože kanonizirati. Tako je, konačno, Rimska kurija uvelau red proces proglašenja svetosti i kasnijega kulta svetaca.Sad su se mnogo studioznije ispitivala čudesa kojaS2011.1p9Usp. BHL, 8359.10Usp. K. Hofmann, Der Diktatus papae, Paderborn, 1933, str. 67. – 73. Za bolje razumijevanje neophodno je konzultiratispis upućen Ermanu iz Metza pod nazivom Dictatus papae. Tekst glasi: Romanus pontifex indubitanter efficitursanctus… Usp. W. Ullmann, Romanus pontifex indubitanter efficitur sanctus. Dictatus papae 23 in Retrospect andProspect, Studi Gregoriani, Roma 1961. (VI), str. 229. – 264.11Tekst objavljen u JAFFE, PH., Regesta pontificium romanorum…, Veit, Leipzig, 1888. (1956.), br. 13546.12Ogledni primjer u Engleskoj opisao je R. R. Darlington u knjizi: The Vita Wulfstani of William of Malmesbury, London1977., str. XLVII-XLVIII.13J. D. Mansi, Sacrorum Conciliorum nova et amplissima collectio, vol. XXII, col 30. Ovdje je važno naglasiti da je gorecitirana riječ princeps jedno vrijeme označavala imperatora, svjetovnog vlastodršca. No, ovdje je riječ o XIII. stoljećukad riječ princeps može značiti samo papa.14D, br. 818., str. 231.15Imamo i podroban opis prve takve kanonizacije na talijanskome jeziku: »Il piu antico che ci sia giunto e quello relativoa san Galgano (morto nel 1181), che si svolse in Toscana, a Montesiepi, dal 4 al 7 agosto del 1185. L’ifiguisitio sulsanto eremita fu condotta dal cardinale-vescovo di Sabina, Conrad von Wittelsbach, assistito da due altri commissaripontifici. Davanti a costoro comparvero venti testi giurati, dopo che ci si era assicurati che le loro deposizioni eranofatte con sincerita a tutta prova. Tra i testi c’era la madre di Galgano e c’erano degli eremiti che avevano vissuto conlui. Successivamente le dichiarazioni da loro rese furono trascritte in modo indiretto e, salve appena due eccezioni,si tratta di dichiarazioni riguardanti i miracoli compiuti dal santo sia da vivo sia da morto. La procedura era ancoramolto rudimentale e pochi interrogativi furono posti ai testi in merito alle circostanze in cui si erano attuati i prodigi,che essi affermavano realmente awenuti. Nonostante tali carenze, si puo dire che in Italia, a partire dall’ultimo venticinquenniodel secolo. XII, i caratteri fondamentali di quello che nel secolo XIII divenne il processo di canonizzazioneerano gia presenti.« A. Vauchez, La santita’ nel Meioevo, S. E. Mulino, Bologna, 1989., str. 41.58