SP, IV, 1 (6), 2011.pdf - Pobijeni.info

Lateransu pripisivana kandidatima za oltar, ali i njihov zemniživot. Tim činom i sam naziv kanonizacija dobiva svojepravne, ali i provedbene obrise. 15 Najveće poteškoćenastajale su u neshvaćanju puka da su potrebna mnogaispitivanja kako bi se došlo do uvjerljiva i kompetentnasvjedočanstva krjeposna življenja određenih kandidata zaoltar. Naime, na jednoj strani bivala je velika želja i požurivanjeza proglašenjem – vox populi, a s druge straneuredbe za postupna, višeslojna i precizna ispitivanja kojepropisuje službena uredba Crkve – inquisitio 16 . Još uvijekna obzoru nemamo nazočnost advocatus Diaboli, alije uvedena disciplina ipak mogla razlučiti lažan glas odistinita u smislu svetosti. Svakako je zanimljivo i vrijednotruda istražiti činjenicu da je od 48 zahtjeva, koji suizmeđu 1199. i 1276. upućeni u Rim, na kraju bila samojedna kanonizacija. 17 Dakle, u vremenu smo kad Crkvai rimski Prvosvećenik od početka do kraja imaju nadzornad jednim postupkom. Kalendar svetaca postupno sedopunjava. U jedanaestome stoljeću svetaca je bilo 90, au vrijeme Tridenta 220. Upravo po nalogu toga Koncilabroj je ponovno smanjen na 130. U šesnaestome stoljećuponovno je dodano dvanaest blagdana, a u sedamnaestomei osamnaestome još osamdeset slavlja. I sve tako, izdesetljeća u desetljeće, pred Drugi vatikanski sabor rimskikalendar ima 270 blagdana ne brojeći one na razinibiskupija i pojedinih redova. Što je osobito znakovito,mnogi od njih govore o svetosti koja je plod produbljenesvijesti o laičkoj duhovnosti. Ovdje ne ćemo govoriti oikonoklazmu koji je potresao osmo stoljeće, niti o protestantskomodnosu glede kulta svetaca u šesnaestome stoljeću.Za ove tematske cjeline trebao bi neki novi članak.Drugi vatikanski saborCrkva je u Konstituciji o liturgiji Drugoga vatikanskogsabora dala jasne upute za reformu sanktorala. U104. broju glede štovanja svetaca stoji odredba: »Crkvaje povrh toga u tok godine unijela spomene mučenika idrugih svetaca koje je mnogovrsna Božja milost uzvisilado savršenstva, pa su već postigli vječno spasenje, te unebu pjevaju savršenu hvalu Bogu i nas zagovaraju. Orođendanima svetaca Crkva navješćuje vazmeno otajstvou svecima koji su zajedno s Kristom trpjeli…, a vjernicimapredlaže njihove pri mjere, koji po Kristu sve privlaček Ocu, i njihovim zaslugama moli i postizava Božja dobročinstva.«18 Nadalje, u broju 11. tematski se nastavlja:»U Crkvi se prema predaji štuju sveci, pa neka se poštujui njihove vjerodostojne moći, a tako i slike. Blagdani svetacaproglašuju kako je Krist divan u svojim slugama,a vjernicima pružaju zgodne primjere za nasljedovanje.Da ne bi blagdani svetaca prevladali nad blagdanima ukoje se svetkuju otajstva spasenja, neka se više njih ostavislavljenju poje dine Crkve ili naroda, ili redovničke obitelji;na cijelu Crkvu neka se Potegnu samo oni blagdanisvetaca koji zaista imaju sveopći značaj.« 19ZaglavakOvaj letimičan pregled nastanka kulta svetaca, njihovapriznanja i pitanja koja u nama bude, blagotvornozaokružuju riječi Drugoga vatikanskog sabora o pojmusvetosti i čašćenju blaženika i svetaca. Drugi vatikanskisabor neprestano govori o svetosti pa je čitav jedanodlomak konstitucije Lumen gentium posvećen »univerzalnompozivu na svetost u Crkvi« (pogl. 5), a u 7.poglavlju »Eshatološki karakter hodočasničke Crkve injeno sjedinjenje s nebeskom Crkvom« svetost se uspoređujesa savršenim sjedinjenjem s Kristom! Ivan PavaoII. reći će da su svetci baština koja se nikako ne smijerasuti, nego ju treba predati trajnoj obvezi zahvalnostii obnovljenu nasljedovanju (usp. Nuovo millenio ineuente,br. 7). Možemo primijetiti da se bilo koju vrstu istraživanjao nekoj stvarnosti običava započeti etimološkimčinjenicama o riječima koje označavaju tu danu stvarnost.Tematsku cjelinu o svetosti činilo mi se da trebazapočeti pregledom kulta, a u sljedećim brojevima, akoBog da, vratit ćemo se etimologiji i povezati ju s teološkimpostavkama. Podlistak16Iz opisana procesa i sličnih u to vrijeme možemo zaključiti tijek procesa: Nakon pokretanja postupka na lokalnoj razinis molbama i već istraženim pitanjima – postulationes, informiralo bi se Svetu Stolicu. Kad bi za Svetu Stolicu postalorazvidno da je uistinu riječ o fama sanctitatis na lokalnoj razini, prišlo bi se preliminarnom procesu. Ako bi taj procesdao plodove, imenovali bi se određeni prelati koje bi obično vodio neki biskup, za inqisitio. Njihova bi zadaća bila daispitaju činjenice o životu i čudesima nakon smrti kandidata za oltar te sva ta svjedočanstva koja bi bilježnici urednozapisivali i proslijedili Papi. Konačnu odluku donosio bi sam Papa u suradnji sa svojim savjetnicima. Usp. A. Vauchez,nav. dj., str. 42. – 49.17Usp. A. Vauchez, nav. dj., str. 50.18SC, Konstitucija o svetoj liturgiji, br. 104.19Isto, 111.S2011.1p59