Ilja Leonard Pfeiffer - La Superba
Višestruko nagrađivan i hvaljen roman nove europske književne zvijezde Napisan u obliku serije pisama i bilješki upućenih neimenovanom čitatelju kojega pripovjedač izvještava o svome životu u Genovi, gdje se trajno nastanio u „želji da ovdje, u ovome srednjovjekovnom labirintu, ostvari svoj vječni san o zavidno bogatom i bezbrižnom mediteranskom životu među pravim, autentičnim ljudima“, roman La Superba nizozemskog autora Ilje Leonarda Pfeijffera na duhovit i domišljat način istražuje, pripovijeda i raščlanjuje fantaziju o boljem životu negdje drugdje. Okarakteriziravši sam sebe kao „luksuznog imigranta“, želeći se na taj način razlikovati od „svih onih jadnika iz Maroka i Senegala koji su zalutali u te iste uličice maštajući o boljem životu i zajamčenom bogatstvu u Europi“, a koje vlasti „proganjaju kao štakore“, pripovjedač romana svakodnevno luta labirintom srednjovjekovnih đenoveških uličica tragajući za „najljepšom djevojkom Genove”. Pritom se susreće i upoznaje s cijelom galerijom pitoresknih likova – od doseljenih intelektualaca sa Zapada i vremešne domaće gospode do senegalskih i marokanskih imigranata te prostitutki i transvestita – a svima njima zajedničko je da na različite načine „lutaju u svojim fantazijama“… Tematski i stilski višeslojan, roman La Superba postmoderna je oda imaginaciji te posveta gradu kakav može biti samo Genova – La Superba, „uzvišena i ohola, lijepa i ponosna, zavodljiva i nedostupna… poput kakve kurve koja te izazovno gleda, ali koja nikad neće biti tvoja“. https://www.vbz.hr/book/la-superba-mu/ https://www.vbz.hr/book/la-superba-tu/
Višestruko nagrađivan i hvaljen roman nove europske književne zvijezde
Napisan u obliku serije pisama i bilješki upućenih neimenovanom čitatelju kojega pripovjedač izvještava o svome životu u Genovi, gdje se trajno nastanio u „želji da ovdje, u ovome srednjovjekovnom labirintu, ostvari svoj vječni san o zavidno bogatom i bezbrižnom mediteranskom životu među pravim, autentičnim ljudima“, roman La Superba nizozemskog autora Ilje Leonarda Pfeijffera na duhovit i domišljat način istražuje, pripovijeda i raščlanjuje fantaziju o boljem životu negdje drugdje.
Okarakteriziravši sam sebe kao „luksuznog imigranta“, želeći se na taj način razlikovati od „svih onih jadnika iz Maroka i Senegala koji su zalutali u te iste uličice maštajući o boljem životu i zajamčenom bogatstvu u Europi“, a koje vlasti „proganjaju kao štakore“, pripovjedač romana svakodnevno luta labirintom srednjovjekovnih đenoveških uličica tragajući za „najljepšom djevojkom Genove”. Pritom se susreće i upoznaje s cijelom galerijom pitoresknih likova – od doseljenih intelektualaca sa Zapada i vremešne domaće gospode do senegalskih i marokanskih imigranata te prostitutki i transvestita – a svima njima zajedničko je da na različite načine „lutaju u svojim fantazijama“…
Tematski i stilski višeslojan, roman La Superba postmoderna je oda imaginaciji te posveta gradu kakav može biti samo Genova – La Superba, „uzvišena i ohola, lijepa i ponosna, zavodljiva i nedostupna… poput kakve kurve koja te izazovno gleda, ali koja nikad neće biti tvoja“.
https://www.vbz.hr/book/la-superba-mu/
https://www.vbz.hr/book/la-superba-tu/
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
Na barskom stolcu uz pročelje kafića sjedila je impozantna<br />
muškobanja s potpuno crnim sunčanim naočalama. To mi<br />
je ulilo osjećaj sigurnosti, jer je i inače obično tamo sjedila.<br />
Ulični glazbenici. Prodavači ruža. Obratila mi se: „Imaš u<br />
sebi nešto ženstveno.“ Prošla mi je prstima kroz kosu kao što<br />
bi to učinio muškarac koji si nešto prisvaja. „Kako se zoveš?“<br />
Imala je glas lučkog radnika. „Već znam! Zvat ću te Giulia.“<br />
Te noći, upravo kad sam se vraćao kući, spustilo se kratko,<br />
ali snažno nevrijeme. Sklonio sam se ispod neke arkade.<br />
Poslije sam vidio da ima i svoj naziv: Archivolto Mongiardino.<br />
Crno nebo obasjala je tamnozelena svjetlost. Takvo<br />
nešto još nikad nisam vidio. Kiša se stuštila uz otvore arkada<br />
poput dviju pomičnih željeznih rešetaka. Nakon nekoliko<br />
minuta bilo je gotovo.<br />
No ulična rasvjeta se ugasila. U uličicama gdje jedva dopire<br />
dnevno svjetlo vladala je srednjovjekovna noćna tmina. Kuća<br />
mi nije bila daleko. Bio sam uvjeren da je mogu naći pipajući<br />
u mraku. Tako je, ovdje je mala uzbrdica. To je sigurno Vico<br />
Vegetti. Lijevo i desno pod prstima sam osjećao skele. Točno,<br />
nešto su pregrađivali. A onda sam se umalo spotaknuo preko<br />
nečega. Preko neke drvene grede ili nečega sličnog. Opasno<br />
je takve stvari ostavljati nasred ulice. Sagnuo sam se da to<br />
maknem na stranu, no kada sam predmet uhvatio rukom,<br />
shvatio sam da nije riječ o nečemu drvenom. Bilo je hladnije<br />
i glađe od drveta. I previše oblo za gredu. Nekako neobično<br />
na opip, pomalo ljigavo. Pokušao sam si pomoći svjetlom<br />
mobilnog telefona, ali svjetlost je bila preslaba. Bio sam blizu<br />
svoje kuće. Odlučio sam tu stvar sakriti iza kontejnera sa šutom<br />
i sutradan pogledati o čemu se zapravo radi. Znatiželja.<br />
Iz nekog razloga bilo mi je stalo da doznam što je to.<br />
12
Change language