Ilja Leonard Pfeiffer - La Superba
Višestruko nagrađivan i hvaljen roman nove europske književne zvijezde Napisan u obliku serije pisama i bilješki upućenih neimenovanom čitatelju kojega pripovjedač izvještava o svome životu u Genovi, gdje se trajno nastanio u „želji da ovdje, u ovome srednjovjekovnom labirintu, ostvari svoj vječni san o zavidno bogatom i bezbrižnom mediteranskom životu među pravim, autentičnim ljudima“, roman La Superba nizozemskog autora Ilje Leonarda Pfeijffera na duhovit i domišljat način istražuje, pripovijeda i raščlanjuje fantaziju o boljem životu negdje drugdje. Okarakteriziravši sam sebe kao „luksuznog imigranta“, želeći se na taj način razlikovati od „svih onih jadnika iz Maroka i Senegala koji su zalutali u te iste uličice maštajući o boljem životu i zajamčenom bogatstvu u Europi“, a koje vlasti „proganjaju kao štakore“, pripovjedač romana svakodnevno luta labirintom srednjovjekovnih đenoveških uličica tragajući za „najljepšom djevojkom Genove”. Pritom se susreće i upoznaje s cijelom galerijom pitoresknih likova – od doseljenih intelektualaca sa Zapada i vremešne domaće gospode do senegalskih i marokanskih imigranata te prostitutki i transvestita – a svima njima zajedničko je da na različite načine „lutaju u svojim fantazijama“… Tematski i stilski višeslojan, roman La Superba postmoderna je oda imaginaciji te posveta gradu kakav može biti samo Genova – La Superba, „uzvišena i ohola, lijepa i ponosna, zavodljiva i nedostupna… poput kakve kurve koja te izazovno gleda, ali koja nikad neće biti tvoja“. https://www.vbz.hr/book/la-superba-mu/ https://www.vbz.hr/book/la-superba-tu/
Višestruko nagrađivan i hvaljen roman nove europske književne zvijezde
Napisan u obliku serije pisama i bilješki upućenih neimenovanom čitatelju kojega pripovjedač izvještava o svome životu u Genovi, gdje se trajno nastanio u „želji da ovdje, u ovome srednjovjekovnom labirintu, ostvari svoj vječni san o zavidno bogatom i bezbrižnom mediteranskom životu među pravim, autentičnim ljudima“, roman La Superba nizozemskog autora Ilje Leonarda Pfeijffera na duhovit i domišljat način istražuje, pripovijeda i raščlanjuje fantaziju o boljem životu negdje drugdje.
Okarakteriziravši sam sebe kao „luksuznog imigranta“, želeći se na taj način razlikovati od „svih onih jadnika iz Maroka i Senegala koji su zalutali u te iste uličice maštajući o boljem životu i zajamčenom bogatstvu u Europi“, a koje vlasti „proganjaju kao štakore“, pripovjedač romana svakodnevno luta labirintom srednjovjekovnih đenoveških uličica tragajući za „najljepšom djevojkom Genove”. Pritom se susreće i upoznaje s cijelom galerijom pitoresknih likova – od doseljenih intelektualaca sa Zapada i vremešne domaće gospode do senegalskih i marokanskih imigranata te prostitutki i transvestita – a svima njima zajedničko je da na različite načine „lutaju u svojim fantazijama“…
Tematski i stilski višeslojan, roman La Superba postmoderna je oda imaginaciji te posveta gradu kakav može biti samo Genova – La Superba, „uzvišena i ohola, lijepa i ponosna, zavodljiva i nedostupna… poput kakve kurve koja te izazovno gleda, ali koja nikad neće biti tvoja“.
https://www.vbz.hr/book/la-superba-mu/
https://www.vbz.hr/book/la-superba-tu/
Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
uopće me ne zanima, a osim toga, u ovoj zemlji sve je upravo<br />
tako, nikakvo čudo da nam ekonomija propada i da je tako<br />
nepodnošljivo vruće“. To znači „upravo sam primio poruku<br />
od predsjednika vlade, ali ne znam kako ovo radi, a bilo bi<br />
dobro da me jednom ostavi na miru i sam smisli hoće li<br />
upasti u Afganistan ili neće, ali ništa od toga, taj si bez mene<br />
ne može ni guzicu obrisati“. U međuvremenu stiže campari<br />
soda. Piće ne smatraš vrijednim pogleda, kao ni konobaricu<br />
koja ga je donijela. Previše si zauzet dahtanjem i stenjanjem<br />
i neshvaćanjem kako ti radi telefon i nevjericom da je netko<br />
uopće mogao izmisliti nešto što ti ne možeš shvatiti kako<br />
radi. Konobarica te pita hoćeš li nešto pojesti. Promumljaš<br />
nešto egzotično i nerazumljivo, nešto kao „samo malu zdjelicu<br />
zelenih maslina bez koštica, s tabascom sa strane“. Ili<br />
„njoke s ljutom paprikom, bez pesta i s kriškom limuna na<br />
čačkalici“. Ili „kikiriki“. A onda stiže tvoj prijatelj. Sretan je<br />
što te vidi, a naročito zato što danas, jednom za promjenu,<br />
nije on došao prvi i što si ti već za stolom. Povikne „Ciao!“<br />
još prije nego što stupi na terasu, onda još jednom „Ciao!“, a<br />
zatim treći put „Ciao!“ kad sjedne za tvoj stol. Sve to vrijeme<br />
ni jedanput ga ne pogledaš. Previše si zauzet. Njemu također<br />
prilazi konobarica i on također naručuje piće. Ti upravo<br />
šalješ poruku predsjedniku vlade i nikako ne shvaćaš zašto<br />
je to govno ne želi poslati. Tvoj prijatelj ti kaže „Živio!“, ali<br />
ti još pokušavaš s drugim premijerovim brojem. Ni to ne<br />
prolazi. Uzdišeš i dašćeš. Uvijek ista priča u Italiji. Obeshrabreno<br />
bacaš telefon na stolić. Tek onda pogledaš prijatelja i<br />
kažeš nešto kao: „Može Milan kupiti Ronaldinha, ali odmah<br />
ću ti reći da će u tom slučaju Abramovič izbaciti 150<br />
21
Change language