Ilja Leonard Pfeiffer - La Superba
Višestruko nagrađivan i hvaljen roman nove europske književne zvijezde Napisan u obliku serije pisama i bilješki upućenih neimenovanom čitatelju kojega pripovjedač izvještava o svome životu u Genovi, gdje se trajno nastanio u „želji da ovdje, u ovome srednjovjekovnom labirintu, ostvari svoj vječni san o zavidno bogatom i bezbrižnom mediteranskom životu među pravim, autentičnim ljudima“, roman La Superba nizozemskog autora Ilje Leonarda Pfeijffera na duhovit i domišljat način istražuje, pripovijeda i raščlanjuje fantaziju o boljem životu negdje drugdje. Okarakteriziravši sam sebe kao „luksuznog imigranta“, želeći se na taj način razlikovati od „svih onih jadnika iz Maroka i Senegala koji su zalutali u te iste uličice maštajući o boljem životu i zajamčenom bogatstvu u Europi“, a koje vlasti „proganjaju kao štakore“, pripovjedač romana svakodnevno luta labirintom srednjovjekovnih đenoveških uličica tragajući za „najljepšom djevojkom Genove”. Pritom se susreće i upoznaje s cijelom galerijom pitoresknih likova – od doseljenih intelektualaca sa Zapada i vremešne domaće gospode do senegalskih i marokanskih imigranata te prostitutki i transvestita – a svima njima zajedničko je da na različite načine „lutaju u svojim fantazijama“… Tematski i stilski višeslojan, roman La Superba postmoderna je oda imaginaciji te posveta gradu kakav može biti samo Genova – La Superba, „uzvišena i ohola, lijepa i ponosna, zavodljiva i nedostupna… poput kakve kurve koja te izazovno gleda, ali koja nikad neće biti tvoja“. https://www.vbz.hr/book/la-superba-mu/ https://www.vbz.hr/book/la-superba-tu/
Višestruko nagrađivan i hvaljen roman nove europske književne zvijezde
Napisan u obliku serije pisama i bilješki upućenih neimenovanom čitatelju kojega pripovjedač izvještava o svome životu u Genovi, gdje se trajno nastanio u „želji da ovdje, u ovome srednjovjekovnom labirintu, ostvari svoj vječni san o zavidno bogatom i bezbrižnom mediteranskom životu među pravim, autentičnim ljudima“, roman La Superba nizozemskog autora Ilje Leonarda Pfeijffera na duhovit i domišljat način istražuje, pripovijeda i raščlanjuje fantaziju o boljem životu negdje drugdje.
Okarakteriziravši sam sebe kao „luksuznog imigranta“, želeći se na taj način razlikovati od „svih onih jadnika iz Maroka i Senegala koji su zalutali u te iste uličice maštajući o boljem životu i zajamčenom bogatstvu u Europi“, a koje vlasti „proganjaju kao štakore“, pripovjedač romana svakodnevno luta labirintom srednjovjekovnih đenoveških uličica tragajući za „najljepšom djevojkom Genove”. Pritom se susreće i upoznaje s cijelom galerijom pitoresknih likova – od doseljenih intelektualaca sa Zapada i vremešne domaće gospode do senegalskih i marokanskih imigranata te prostitutki i transvestita – a svima njima zajedničko je da na različite načine „lutaju u svojim fantazijama“…
Tematski i stilski višeslojan, roman La Superba postmoderna je oda imaginaciji te posveta gradu kakav može biti samo Genova – La Superba, „uzvišena i ohola, lijepa i ponosna, zavodljiva i nedostupna… poput kakve kurve koja te izazovno gleda, ali koja nikad neće biti tvoja“.
https://www.vbz.hr/book/la-superba-mu/
https://www.vbz.hr/book/la-superba-tu/
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
krajeva ili kao da krhku, nježnu travku izdižem na površinu<br />
zaboravljenog, poput zrcala ravnog jezera neizmjernih<br />
dubina, tako sam izvukao nogu iz Ikeina ormara i položio<br />
je na stol. Ukratko: polako i oprezno. Ove pompozne usporedbe<br />
služe samo da bi održale napetost. No dobro, ne<br />
samo zato. Uz malo dobre volje evociraju i moje, od zazora<br />
drhtave, ruke.<br />
Milovao sam obline njezina stopala, njezinu petu, rist i<br />
gležanj. <strong>La</strong>gano sam stisnuo svaki prst. „Kako imaš male<br />
prstiće“, rekao sam. Počela se smijati. Škakljalo ju je. Nadlanicom<br />
sam joj prešao po potkoljenici. Neravnina na noktu<br />
zapela je za očicu čarape. „Oprosti.“ Kažiprstom sam slijedio<br />
meke linije suptilnog reljefa njezina koljena. Spustio sam<br />
ruku do meke, ranjive kože pregiba koljena, gdje sam se<br />
nakratko zadržao kako bih skupio hrabrost da joj cijelom<br />
rukom obuhvatim list. Izbočen mišić punio mi je šaku poput<br />
dojke. U mom je dlanu, u koji je savršeno pristajala,<br />
težila samouvjereno i stidljivo, čvrsto i nježno, razmetljivo<br />
i milo. Bili smo stvoreni jedno za drugo. „To sigurno svakoj<br />
kažeš.“ Nisam odgovorio. Izazovno polako povukao sam<br />
ruku uz unutrašnju stranu noge naviše prema stegnu. Počela<br />
je uzdisati. „Što to radiš?“ tiho je šapnula. No ja nisam radio<br />
ništa. Igrajući se, malo sam joj povlačio podvezicu kratkim,<br />
rastresenim, nemarnim pokretima. Onda sam se uspeo po<br />
brežuljku mišića njezina stegna. Vrhove prstiju opustio sam<br />
u plitkim, jedva primjetnim, dolinama s obje strane. Posve<br />
lagano i oprezno počeo sam stiskati. Svidjelo joj se. Stala je<br />
presti kao mačka. I dok se moja ruka poput kakve gladne<br />
zvijeri penjala sve više, ona je sve jače stenjala.<br />
30
Change language