glam063

Glam KOLUMNA
194
Barbara Kolar
Preživljavanje
u hejterskoj
civilizaciji
Svi koji su ikad čitali o Dubrovačkoj re -
publici (a o temu se svatko od nas ba -
rem očešao na satovima povijesti)
znaju kako je u pitanju bila iznimno
pametna i napredna državna tvorevina
kakvih bi i danas svijetu dobro
došlo. Od godina i brojki koje egzaktno svjedoče
o prošlim vremenima moj nesretni mo -
zak oduvijek bolje pamti činjenice na granici
trača i onoga što Englezi zovu “trivia”. Nije to
baš strogo uzevši opća kultura, ali su svakako
podaci koji vam mogu dobro doći recimo na
kakvom kvizu. Jedan od njih je da se u Dub -
rovačkoj republici za vrijeme južine nisu do -
nosili nikakvi zakoni. A i prekršiteljima zakona
se nepovoljni utjecaj vremenskih prilika
uzimao kao olakotna okolnost.
Čemu ovakav uvod? Pa recimo da sam razmišljala
jesu li ovoljetne paklene vrućine
mog le utjecati na sposobnost prosuđivanja i
samokontrole? I treba li se stoga za učestalu
pojavu javnog prozivanja i otvorenog vrijeđanja
među ljudima okriviti efekt “Sunce mi
pretvara mozak u žvaku”?
Da smo s tim načisto - nikome na ovom
svijetu ne sviđa se baš svatko.
Iskreno mislim kako drukčije stanje stvari
ne samo da nije moguće, već bi u neku ruku
bilo i nenormalno jer bi značilo da smo lišeni
svakog kriterija. Kad, primjerice, čitate intervju
s poznatom osobom koja kaže da “više od
svega mrzi licemjerje”, a u sljedećoj rečenici je
puna hvale za sve kolege koje je ikad upoznala,
jasno vam je da sama sebi skače u usta.
Uopće ne dovodim u pitanje da je dvoličnost
gadljiva osobina, ni to da je taj netko doista
mislio kako je istinski ružno kad ti jedno govore
u lice, a drugo iza leđa. Pa ipak, društvene
norme lijepoga ponašanja tu su s razlogom -
ne samo da omoguće uljuđeno ophođenje već
na neki način i osobu koja je
sklona “reći popu pop, a bobu
bob” štite od nje same. Jer čak i
kad biste se nakon kraćeg premišljanja
s njezinom ocjenom
složili, prvotna reakcija uvijek
je ista: kritika upućena na račun mlađe ili ljepše
osobe nedvojbeni je znak ljubomore, a ako
se tiče nekog starijeg, upućuje na sramotni
nedostatak poštovanja. U ladici “da se ne bi
opekel nigdar niš ne bu rekel” život je puno
mirniji i civiliziraniji. Šteta samo što se u tak -
vim skučenim prostorima virusi brzo šire,
množe, a bome i mutiraju pa šutnja gubi zlatni
sjaj prerastajući u prešućivanje stvari i pojava
kojima bi se trebalo oštro i otvoreno suprotstavljati.
Ali, to je neka sasvim druga priča.
Ljubav je bez sumnje najljepši i najplemenitiji
osjećaj. No vrijedi li to i za činjenicu da
sve više volimo - mrziti? Civilizacija nam je,
priznali mi to ili ne, dominantno hejterska.
Na portalima i društvenim mrežama svatko
može liječiti vlastite frustracije sipajući drvlje
i kamenje po ljudima koje nikad nije upoznao.
Kod nas doduše ograničeno jer se najkasnije
na 5. komentaru svaka rasprava dovede
do ustaša i partizana i prestaje imati bilo
kakve veze s izvornom temom.
Da se ne lažemo - tračamo svi. Kava s prijateljicom
ne prolazi bez “ma jesi vidjela…”
pa redom po špekiću Katy Perry,
osamstotom labudu na napuhavanje i pripadajućim
usnama vlasnice do neke ozbiljnije
ili bar osobnije rasprave. Sigurno nije lijepo
što je nekome od nas dan bolji jer i Cameron
Diaz ima akne, ali dok joj neka zloća u prolazu
ne dobaci “Gdje si, prištava?”, to je uglavnom
samo njezin dermatološki problem. Koji
tada ipak može postati i emocionalni. Jer loša
koža nije isto što i debela koža.
Javne se osobe navodno po definiciji smije
Internet je suvremena gladijatorska arena:
što god u nju ubaciš, netko se za tim polakomi, a
gledalište jedva dočeka zauzeti navijačke strane
kritizirati zbog svega što jesu i ra -
de. Naravno da bi bilo lijepo kad bi
svatko čije se ime pojavi u novinama
bio ogledni primjer talenta,
pameti, obrazovanja, časti i morala.
I ljepote, da slučajno ne zaboravim.
Ali kako se takve osobine ša -
kom i kapom ne dijele među zvijezdama
i zvjezdicama, sigurno ni
ti što čekaju u redu da bace kamen
prvi nisu baš iz svih bunara vrlina
zagrabili. Volimo zaboravljati da se
o ukusima ne raspravlja i da je ono
što je nekome savršeno drugome
manjkavo, a ono nekome pretjerano
po tuđem sudu taman.
Pravo na mišljenje nitko nam ne
može oduzeti, no ne bismo li ga
ipak s vremena na vrijeme trebali zadržati za
sebe? A ne nepoznatoj osobi na cesti sasuti u
lice da je predebela/premršava/ružno odjevena/promašila
boju kose! Da, ljudi to rade. A
ako “žrtva” slučajno ne ostane u šoku nego
uzvrati istom mjerom, dobije još i etiketu prostaka.
Nasilnici zadržavaju monopol na svoj
obrazac ponašanja.
Ljudi od pamtivijeka uživaju gledati kako
se oni čije živote smatraju privilegiranima hva -
taju za gušu.
Nema tih novopečenih ljubavnika koji bi
mogli zasjeniti bivše golupčiće koji kriješte
i čerupaju se poput bijesnih vrana.
Još otkako je Vivien Leigh priznala kako je
prezirala Clarka Gablea i njegov zadah po
viskiju, netrpeljivost je postala i moćan PR alat.
Da su se Scarlett i Rhett privatno simpatizirali,
film “Zameo ih vjetar” i dalje bi bio veliki
spektakl, ali indiskrecija mu je priskrbila do -
datnu intrigantnost.
Internet je gladijatorska arena današnjice.
Što god u nju ubaciš, netko će se za tim polakomiti,
a gledalište jedva dočekati da zauzme
navijačku stranu. Je li onda moguće da za javna
prepucavanja o golotinji, lakim notama, teš kim
kostima i flasterima nisu odgovorni pregrijani
već, naprotiv, vrlo hladni i proračunati mozgovi?
I da su svi uvučeni u natezanja po moralnoj
vertikali i estetskoj optimali samo odigrali par
prisiljenih poteza u korist nečijeg zapostavljenog
ega? Što ako su naoko u afektu napisane
ružne riječi zapravo pomno birane riječi?
Moj tata godinama koristi izreku “Otkad
smo si tako intimni da se smijemo vrijeđati?”.
Kao i dobar dio ljudskog po -
tom stva genetski sam programirana
roditeljske riječi čuti u
najboljem slučaju polovično.
No, mislim da sam ovu istinu na -
pokon usvojila.
Fotografija iz privatnog albuma