Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
JEVANE PIONIRE KLUPSKE GLAZBE: CRNE<br />
I HOUSE SCENE TE BALLROOM ZAJEDNICU<br />
poštuje druge članove zajednice. Hedonizam i sjaj plesne scene po kojem<br />
poznajemo ova doba bio je velikim dijelom izgrađen iz fantazija pojedinaca<br />
koji su znali da u svojim životima taj sjaj nikad neće doseći – radilo se o<br />
prividu i utopijskom zamišljanju bolje stvarnosti gdje će i oni najpotlačeniji<br />
moći uživati u luksuzu rezerviranom za bijelce. Tijekom osamdesetih,<br />
house je postao temeljnom glazbenom pozadinom brojnih plesnih stilova,<br />
uključujući sve popularniji vogue i korespondentnu mu ballroom kulturu,<br />
obilježenu plesnim i modnim natjecanjima (tzv. balovima) na kojima se slavi<br />
queer zajednica. Upravo ovo je tradicija koju Beyoncé želi evocirati svojim<br />
sedmim albumom. Ne radi se tu samo o slengu ballrooma koji će pjevačica<br />
ubaciti tu i tamo, kao na fenomenalnom budućem hitu "Alien Superstar",<br />
nego o centriranju legendarnih igura ove scene – svi su korišteni sampleovi<br />
prominentni i puno više zvuče kao ponosne reference nego pokušaji da<br />
se zamaskiraju nedostaci u produkciji. Na predzadnjoj traci, izvanrednoj<br />
Pure/Honey, Beyoncé tako semplira klupski hit "Cunty ballroom" legende<br />
Kevina Aviancea, a time i kultni Ha beat (The Ha Dance od Masters at Work<br />
iz 1992.) koji je već desetljećima baza glazbe na koju se pleše vogue fem,<br />
najpopularniji stil ovog plesa koji su osmislile crne trans žene. Čuti ovaj<br />
beat na mainstream ostvarenju jedne od najvećih pop diva današnjice<br />
stvarno je dobrodošlo osvježenje u našoj kulturi koja je "pobijelila" plesnu<br />
povijest, uzela iz nje ono što joj se svidjelo te ju potom prilagodila bogatim<br />
bijelim cis osobama, a njezine pionire odbacila i zaboravila (primjera radi,<br />
prošlogodišnja smrt DJ-a i producenta Vjuana Allurea koji je remiksirao i<br />
popularizirao Ha beat jedva da je ikako medijski popraćena). U unutarnjim<br />
bilješkama Beyoncé ovaj album eksplicitno posvećuje upravo tim<br />
pojedincima, kao i svom ujaku Jonnyju koji ju je upoznao s takvom glazbom<br />
prije nego što je umro od komplikacija vezanih uz HIV. "Renaissance" tako<br />
predstavlja njezin pokušaj da vrati klupsku glazbu onima koji su je stvorili.<br />
Odabir sintagme "klupska glazba" svjestan je i namjeran,<br />
jer raznorodnost plesnih žanrova nastalih iz elemenata<br />
tradicionalnih crnačkih i latino ritmova ne staje na<br />
house ili disko glazbi, nego obuhvaća na desetke srodnih<br />
glazbenih vrsta, od afrobeata, bouncea i gqoma do<br />
funka i dancehalla. Tijekom prvih nekoliko slušanja ovog albuma, publici<br />
bi mogao promaknuti Beyoncéin gore navedeni disclaimer kako on<br />
predstavlja slobodu od njezinog uobičajenog perfekcionizma, jer stvarno<br />
tako ne zvuči. "Renaissance" je izrazito ispoliran od prve do zadnje trake<br />
PJESME NA ALBUMU FUNKCIONIRAJU KAO<br />
ARHIVISTIČKE MINIJATURE PLESNE POVIJESTI<br />
SATKANE OD REFERENCI POVEZANIH<br />
VOKALIMA PJEVAČICE. OVO JE<br />
NAJZNAČAJNIJI PLESNI ALBUM JOŠ OD<br />
MADONNINOG "CONFESSIONS ON A DANCE<br />
FLOOR" IZ 2004. GODINE<br />
i pomno sekvenciran, a pjesme se pretapaju jedna u drugu s fantastično<br />
odrađenim prijelazima – mnoge pjesme i same po sebi se usto konstantno<br />
transformiraju te prođu kroz nekoliko žanrova preko tri-četiri minute<br />
trajanja. Ovo garantira neopisivo dinamično slušanje tijekom kojeg ne<br />
znate kamo će vas iduća minuta odvesti, i možda je upravo to ta sloboda<br />
od perfekcionizma o kojoj je pjevačica govorila – kreativna sloboda<br />
da se istraži i igra nasuprot tendenciji da se napravi nešto probavljive<br />
klasične strukture. Za jedan pop album, "Renaissance" je veoma hrabar i<br />
eksperimentalan, a zove na slušanje u cijelosti i izbjegavanje nasumičnog<br />
puštanja pjesama. Najavna singlica Break My Soul možda nije bila instantan<br />
klasik kad je izašla, ali kad je čujete u kontekstu albuma, kad se u jeku<br />
glatkih prijelaza, nakon funky vožnje u "Cuf It" i kratke afrobeat bombe<br />
"Energy", u pozadini pojavi glas Big Freedije da ju najavi, to zvuči toliko<br />
zasluženo, gotovo kao da se već sad radi o jednom od Beyoncéinih najvećih<br />
hitova. I da sve bude jasno, ne radi se ovdje o praznom skakanju iz jednog<br />
žanra u drugi u nedostatku inspiracije. Naprotiv, pjesme funkcioniraju<br />
gotovo kao arhivističke minijature plesne povijesti satkane od referenci<br />
povezanih vokalima pjevačice – sampleovi su mnogobrojni, a njezina je<br />
izvedba vezivno tkivo. Možda ćete se tijekom slušanja zaustaviti na diskofunk<br />
odiseji "Virgo's Groove", uživati u zabavnim prijelazima iz gospela<br />
u rap na "Church Girl" ili širom otvoriti usta kad pred sam kraj albuma<br />
Beyoncé iz ničega pomiješa dekonstruirani techno i PC Music hyperpop<br />
te tako poveže protekla desetljeća plesne glazbe s time gdje ona stoji<br />
sada. Tekstovi, u dobrom duhu tradicije klupske glazbe, funkcioniraju<br />
puno više kao ekstenzija perkusija nego kao zaseban element, jednostavni<br />
su i uglavnom impresionistički, ali ako se zaustavite na ijednom od njih,<br />
naći ćete hrpu materijala koji se nadaje citiranju, memeovima i daljnjim<br />
referencama. Svaki Beyoncéin album, možda zbog puke zodijačke<br />
određenosti, uvijek povlači i određenu dozu sterilnosti, no ona je ovdje<br />
svedena na apsolutni minimum jer "Renaissance" najvećim dijelom zvuči<br />
istinski slavljenički, duhovito, radosno, samopouzdano, opušteno i puno<br />
karaktera. U velikoj mjeri zvuči i kao presjek diskograije same zvijezde,<br />
preuzimajući zvučni avanturizam njezinog eponimskog ostvarenja,<br />
eklekticizam "Lemonadea", zabavu i slobodu "4" i "B'Daya" te sigurnost<br />
pop-zvijezde kakvu ima na "I Am... Sasha Fierce" te na svom studijskom<br />
prvijencu. Još jedan veliki plus je i nedostatak razvodnjenih balada kakve su<br />
na prethodnicima znale označavati prazan hod – "Renaissance" je uzbudljiv<br />
od početka do kraja, a najbliže što se približi baladi je seksi R&B midtempo<br />
na "Plastic of the Sofa".<br />
Iako Beyoncé, bar koliko znamo, nije queer, te bi se tako mogle započeti<br />
diskusije o tome koliko je ona prava osoba da reprezentira ovu kulturu,<br />
na ovom je albumu to napravljeno na uglavnom jako senzibilan način.<br />
Jednako tako, nitko neće biti zavaran kad ova multimilijarderka govori o<br />
davanju otkaza na singlici "Break My Soul" niti to tumačiti kao dosljedan<br />
antikapitalistički statement. Svima je jasno da pjevačica iza sebe ima i<br />
kapital i suradnike koji omogućuju da njezina plesna fantazija oživi i bude<br />
uvjerljiva. Međutim, nije mala stvar da jedna pop-zvijezda njezinog kalibra<br />
koristi vlastitu platformu i vlastiti plesni prostor da bi odala počast tolikim<br />
zanemarivanim i zaboravljenim zajednicama kojima taj plesni prostor<br />
duguje. Zadnje desetljeće donijelo je brojne turbulencije i izazove za<br />
LGBT+ zajednicu, kako za lokalnu u vidu problematičnog referenduma o<br />
braku 2013. tako i za globalnu u vidu zločina poput masovnog pucanja u<br />
klubu Pulse u Orlandu 2016. ili ovogodišnjeg napada u Oslu. Homofobno<br />
nasilje nažalost nije ništa novo, ali u trenutku kad je ono ušlo u prostore<br />
klubova – prostore koji su za queer pojedince označavali sigurnost i<br />
slobodu ekspresije – bilo je jasno da je situacija postala alarmantna i da<br />
sigurnih prostora više zapravo nema. Povrh svega, dvije godine pandemije<br />
disproporcionalno su pogodile upravo ovu zajednicu: brojni queer<br />
pojedinci ionako nemaju privilegiju upoznavanja prijatelja i partnera na<br />
radnim mjestima, školama, parkovima i u prostorima koji nisu eksplicitno<br />
deinirani kao queer-friendly. Bez sigurnih prostora za okupljanje, LGBT+<br />
zajednica osuđena je na bespuća interneta kako bi formirala odnose s<br />
drugima, što je samo pojačalo osjećaj izolacije i samoće. Bilo kakva aluzija<br />
na zajedništvo i kolektivno slavlje i više je nego dobrodošla, a pogotovo<br />
u ovakvom glazbenom paketu. I možda Beyoncé kao multimilijarderska<br />
pop-diva ne može promijeniti pravne sustave, obrisati stoljeća nepravde ni<br />
donijeti emancipaciju potlačenima, ali svakako može inspirirati pojedince,<br />
a s obzirom na svoj globalni doseg, potencijalno i promijeniti mišljenja.<br />
"Renaissance" je tako, usprkos svojoj naizgled zabavnoj prirodi, puno<br />
kompleksnije i kulturno značajnije ostvarenje nego što bi skeptici htjeli<br />
priznati te ga zbog toga svakako treba pozdraviti. Čak i kad bismo htjeli<br />
ignorirati svu intersekcionalnost i fokusirati se samo na glazbu, pred nama<br />
stoji možda najznačajniji plesni album još od Madonninog "Confessions<br />
on a Dance Floor" 2004., album koji već u trenutku izdavanja zvuči kao<br />
kolekcija najvećih hitova i bezvremenska retrospekcija više od četrdesetak<br />
godina klupske glazbe. I iako ima ambiciju da bude pregled njezine<br />
osebujne zaboravljene povijesti, "Renaissance" vrlo čvrsto i jasno zauzima<br />
vlastitu poziciju unutar te povijesti, istovremeno otvarajući prostor za<br />
zanimljivu budućnost. A radi se tek o prvom u nizu albuma planirane<br />
trilogije – što je idući korak? Nemoguće je predvidjeti, ali ovaj nam je dao<br />
dovoljno kvalitetnog materijala za uzbuđeno iščekivanje idućeg.<br />
13<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.
Change language