You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
Najpoznatiji po kultnoj emisiji "Nathan For You", koja je išla<br />
od 2013. do 2017. na Comedy Centralu, a u kojoj je tobože<br />
pomagao malim poduzetnicima, trgovcima i obrtnicima da<br />
ožive svoje poslovanje, s potpuno sumanutim i ponekad<br />
okrutnim idejama, Fielder u "Pokusu" zapravo radi isto<br />
Lijevo je prizor iz emisije<br />
"Nathan For You" a desno je<br />
promo fotograija za "Pokus"<br />
koja živo dočarava radnju<br />
ovog bizarnog reality showa<br />
39<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.<br />
Foto Proimedia<br />
svakodnevni razgovor, tako da ovaj ne skuži da zapravo varaju. Također, Fielder<br />
poduzme i detaljnu analizu prijateljice Trish, njezinih manirizama, karakternih<br />
osoba i gesta kako bi glumica "lažna Trish" što vjernije mogla ponuditi njenu<br />
autentičnu reakciju na priznanje.<br />
Na kraju, kada "stvarno" priznanje Skeeteove velike laži prođe glatko i<br />
bez prevelike pompe - Trish kaže da joj njegovo obrazovanje nije ni važno<br />
- gledatelj i dalje ostaje pod dojmom da je svjedočio jednom mučnom i<br />
neugodnom iskustvu. Naime, sve je u "Pokusu" neugodno i "cringe" kao u bilo<br />
kojem drugom realityju poput "Ljubav je na selu" ili "Lovci na nekretnine".<br />
Čak je, kao u spomenutim realityjima, potpuno očita činjenica da je sve<br />
namješteno, umjetno, "skriptirano", ali se to nikada izričito ne kaže. No, dok u<br />
tipičnom realityju ljudi sudjeluju jer očajnički žele riješiti neki svoj problem,<br />
naći ljubav, stan ili izgubiti kilograme, a na kraju se njihovi problemi okrutno<br />
eksploatiraju za pitku i bezumnu zabavu svekolikog gledateljstva, u "Pokusu"<br />
nas Fielder suočava s nama samima. Točnije, s neugodnim i bolnim portretom<br />
ljudskog stanja i pitanjem: zašto pokušavamo sve kontrolirati? Trebamo li<br />
ići u takve krajnosti (graditi setove i zapošljavati glumce) samo da bismo<br />
doskočili slučajnosti i neizvjesnosti života? Ili još apstraktnije, možemo li<br />
uopće rekonstruirati stvarnost do te mjere da više ne možemo razlikovati<br />
ono konstruirano od onoga stvarnog? To je posljednje pitanje ohrabrilo neke<br />
kritičare da povuku paralelu između Fieldera i redatelja Charlieja Kaufmana<br />
(Biti John Malkovich, Adaptacija). Kažu da je Fielder, prenoseći dilemu ikcije<br />
i fakcije na koncept televizijskog "reality showa" (koji je sve samo ne reality)<br />
zapravo postao "Kaufman komedije", a "Pokus" njegova trash-TV inačica<br />
Kaufmanova ilma "Sinegdoha, New York". U tom Kaufmanovom mirnom,<br />
artsy-fartsy ilmu, s temom umjetnosti koja imitira život i obrnuto, potišteni<br />
kazališni redatelj (pokojni Philip Seymour Hofman) pokušava napraviti<br />
megalomansku predstavu koja će vjerno odražava sam život. Za to koristi<br />
dvojnike i veliki set koji na kraju, s obzirom na to da mora odražavati cijelu<br />
zbilju, postaje gotovo veličine cijelog New Yorka (ili barem njegov djelić koji<br />
predstavlja cjelinu).<br />
U svakom slučaju, usporedba Fieldera s Kaufmanom, stajala ona ili ne, ne<br />
umanjuje činjenicu da je Fielder "reality", tu maloumnu zabavu za kućanice,<br />
odvukao u stvarnije, iskrenije, pametnije krajnosti. I što nam to govori?<br />
Na koncu dovodi nas to do jednog presudnog, kulturološkog i vjerojatno<br />
generacijskog pitanja. Zašto je komedija danas toliko ozbiljna? Zašto su danas<br />
komičari ti koji se love u koštac s najtežim pitanjima našeg postmodernog<br />
stanja? Pogledajmo samo stand-up. Kako je došlo do toga da imamo jednog<br />
Davea Chappellea, tvorca kultnog Tyronea Biggumsa, koji danas prodaje<br />
kulturne ratove pod komediju kako bi od Netlixa uzeo što više love? Ili, na<br />
drugoj strani, jednu australsku komičarku Hannah Gadsby, koja kroz svoj<br />
stand-up publici podvaljuje teške teme homofobije, seksizma i rodnog nasilja<br />
plasirajući ih tako da se publika čak boji nasmijati. Pa onda Eric Andre koji<br />
balansira na oštrici nihilizma ili Bo Burnham koji melankoličnom komedijom<br />
pokušava liječiti svoju depresiju. Da, netko će reći da je komedija oduvijek bila<br />
ta u kojoj su se mogle maskirati ozbiljne teme, ponajviše ozbiljna politička i<br />
društvena kritika pa ni danas nije drugačije (to je štik Sache Barona Cohena).<br />
No, ipak se čini da je ovo drugačije. Rekli bismo da današnja ozbiljna vremena<br />
traže ozbiljne komičare. A vremena su, kvragu, ozbiljna kada jedan ukrajinski<br />
komičar Volodimir Zelenski mora u najvećem ratu novog vijeka zbrajati žrtve<br />
na ratištima, umjesto da zbija šale na televiziji.<br />
I isti trend ozbiljne komedije nalazimo na televiziji. Izdanci tog modernog<br />
komičarskog pravca, koji se naziva još i "reality comedy", među ostalima su<br />
Fielder (s obje serije "Nathan for You" i "Pokus"), John Wilson ("How to with<br />
John Wilson") i Joe Pera ("Joe Pera talks with you").<br />
New York Times to je nedavno nazvao "tihom revolucijom" u komediji.<br />
A revolucija je upravo u tome što nijedna od tih komedija - nije samo<br />
komedija. Uzmimo za primjer prvi Fielderov projekt "Nathan for You". Premisa<br />
je jednostavna, on uz pomoć najglupljih ideja pomaže malim obrtima da<br />
zarade. No, na jednoj drugoj razini, on upravo kroz to raskrinkava cijeli<br />
medijsko-marketinško-poslovni svijet (pa se sve četiri sezone te serije nekako<br />
čine kao uvertira u "Pokus"). Evo jedne briljantne Fielderove poslovne ideje<br />
koja igra baš na kartu lažne percepcije, medijske simulacije i potpune ljudske<br />
otuđenosti od stvarnosti. Javi mu se vlasnik tvrtke za selidbu da ima problem<br />
sa zaposlenicima, često odlaze, a on im ne želi dati veće plaće. Treba rješenje.<br />
Fielder, pametnjaković kakav jest, vlasniku tvrtke predstavi genijalnu ideju<br />
- on to naziva "Pokretom". Riječ je o revolucionarnom programu tjelovježbe<br />
koji se prikladno sastoji od nošenja teških predmeta i kutija stepenicama,<br />
a garantira mršavljenje i formu. Naslućuje Fielder da bi se obični ljudi,<br />
očajni za jednostavnim self-help rješenjima, mogli sami javljati tvrtkama za<br />
selidbu i još im plaćati kako bi mogli nosili teške kutije i sudjelovali u novom<br />
programu "Pokreta". Fielder unajmi bodybuildera, zaštitno lice programa, koji<br />
govori da je tobože razvio mišiće isključivo nošenjem kutija po selidbama, a<br />
unajmljuje i ghost writera da napiše cijelu njegovu biograiju i priručnik "Kako<br />
je Pokret promijenio moj život". Ubrzo, "Pokret" dolazi na sve nacionalne<br />
televizije i zaluđuje lakovjerne kućanice, gladne uvijek novih trendova i<br />
lažnih revolucionarnih metoda mršavljenja. A ako je na televiziji, mora biti<br />
istina, zar ne?<br />
Sličan je sudar s realnošću prisutan i "How to with John Wilson"<br />
(u toj je seriji Fielder producent). Ova je serija ipak, koja se,<br />
ukratko, bavi neobičnim njujorškim situacijama i ljudima,<br />
za razliku od "Pokusa" i "Nathana", nešto manje okrutna u<br />
realizaciji. Osnovna ideja: američki redatelj John Wilson<br />
kamerom šeće New Yorkom i u nekom cinéma vérité stilu bilježi sve što je<br />
zanimljivo, paralelno pokušavajući ponuditi nekakav "tutorial" za život (kako<br />
očijukati, kako napraviti savršen rižoto, kako poboljšati pamćenje). Ali ono što<br />
je pravo blago te serije jesu scene u kojima Wilson samo upali i usmjeri svoju<br />
kameru u pravom smjeru. A to je bizaran spektakl njujorške svakodnevice koji<br />
je istovremeno smiješan, tužan i šokantan. Tako, recimo, nalazi tipa koji ima<br />
napravu za potezanje (povećanje) penisa, a koji se ne libi to demonstrirati<br />
na televiziji, pa tipa koji se dopisuje sa seksualnim predatorima i onda ih<br />
nagovara na sastanak kako bi ih prebio, pa tipa koji sve svoje pokućstvo<br />
hermetički plastiicira da ga što duže sačuva, pa teškog partijanera koji do<br />
kraja epizode priznaje da mu je najbolji prijatelj počinio samoubojstvo i da s<br />
time teško emocionalno izlazi na kraj.<br />
Ukratko, kada bismo u rečenici morali reći što je to što veže ove televizijske<br />
serije, "reality komedije", koje se usput prikazuju na HBO-u (uključujući i<br />
"Joe Pera talks with you") bila bi to nekakva ljudskost. Ljudskost kod Nathana<br />
Fieldera dolazi kao gorak podsjetnik da se sve teže snalazimo u ovom<br />
svijetu "sa sve više informacija, a sve manje smisla", a kod Johna Wilsona u<br />
tome da na ekran stavi komplicirano ljudsko stanje, život bez iltera, ali i<br />
bez osuđivanja. Na kraju, tu je i ugodna, topla komedija o kojoj još nismo<br />
govorili "Joe Pera talks with you". Komičar Joe Pera kojeg još nazivaju<br />
"komičarem božićnih džempera" ili "djedovskim komičarem" također je<br />
napravio jednu mini revoluciju. Umirujuća, penzionerska, "xanax komedija",<br />
kako je zovu - o potpuno nevažnim stvarima kao što je uzgajanje graha,<br />
minerologija i planinarenje - čudesno je zaradila kultnu sljedbu onih kojima<br />
je dosta hektične svakodnevice i žele se opustiti uz priče kakve bi nam<br />
naš djed ispričao.<br />
Sad, pitanje koje će vjerojatno ostati neodgovoreno. Kome zbilja treba<br />
ozbiljna komedija? I zašto uvijek pokušavamo napraviti nešto važno, pametno<br />
i duboku od onoga što bi trebalo biti zabavno, jednostavno i eskapistički?<br />
Tko zna. Mjesta vjerojatno ima i za jedno i za drugo. Ali, u današnje vrijeme,<br />
vrijeme neizvjesnosti, neki bi nam "Pokus" vjerojatno dobro došao. Štoviše,<br />
nekakva komedija koja bi nas podsjećala da smo ljudi, nazovimo je "komedija<br />
s ljudskim licem", bila bi nam prijeko potrebna. Pa makar to bilo lice Nathana<br />
Fieldera, Johna Wilsona ili Joea Perae.
Change language