60 SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022. GLAZBA JACK WHITE DRUGI OVOGODIŠNJI ALBUM LJUBAVNO JE PISMO NOVOJ SUPRUZI OLIVIJI JEAN JACK WHITE Entering Heaven Alive Third Man Records Žanr: rock Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .***** piše: Aleksandar Dragaš Jack White je čovjek s mnogo talenata. Inovativan i genijalan gitarist koji je s The Edgeom i Jimmyjem Pageom bio glavni akter dokumentarca o električnoj gitari "It Might Get Loud". Impresivan vokalist i stilist, avangardist i tradicionalist. Fascinantan autor povezan s mitovima i legendama bluesa, folka i countryja, alfa dua The White Stripes i nešto šire postavljenih sastava The Raconteurs i The Dead Weather, ali i lider zanimljivo osmišljenih live bendova s kojima nastupa uživo. Vješt biznismen i vlasnik diskografske kuće Third Man Records. Minimalist koji s malo glazbenih elemenata stvara velika čudesa. Ekscentrik i rock & roll aicionado koji je izbjegavajući pravila mainstreama postao ponajveća rock zvijezda nakon smrti Kurta Cobaina. Autor kojeg cijene i Dylan i Stonesi. Proliičan izvođač koji je u četvrt stoljeća aktivne diskografske karijere objavio sedamnaest studijskih i petnaestak live albuma u raznim inkarnacijama te podulju nisku singlova. Takav umjetnik može imati i nekontrolirane erupcije kreativne energije, a upravo jednoj takvoj erupciji Jacka Whitea ponovno svjedočimo ove godine jer je početkom travnja objavio mahniti i neurotični električni album "Fear Of The Dawn", a sada gotovo unplugged te bitno smireniji i melodiozniji "Entering Heaven Alive". Doduše, "Fear Of The Dawn", unatoč izbojima poput žileta oštrih gitarističkih rifova i solaža iza kojih tutnje bučni i razvedeni ritmovi, nije mi se dopao jer je zbog potpunog odsustva melodija zvučao poput jam sessiona pogonjenog kokainom. Whiteovi pokušaji ustrojavanja rock'n'rolla kao hip-hop ritmova tek su mjestimice dali zanimljive rezultate. Dopadljive su bile "Morning, Noon And Night", teškometalna "Fear of The Dawn" odmaknuta od šprance heavy metala i funk ludnica "Shedding My Velvet", ali sveukupno je to bilo premalo da bih se ničim izazvan vratio četvrtom Whiteovom solo albumu. Ponovno sam ga preslušao ovih dana, radi komparacije s "Entering Heaven Alive", i dojam je bio isti. Činilo mi se da je više postalo manje i to prvi put u Whiteovoj karijeri, iako se "Fear Of The Dawn" na neki način mogao usporediti i s posljednjim, najslabijim
Pjevačica i gitaristica Olivia Jean dio je manje poznatog nešvilskog garažnog rock sastava The Black Bellers čiji je jedini, eponimni album producirao i objavio prije jedanaest godina upravo Jack White. Proimedia DISKO VEČER ANTE TOMIĆA ČULI STE, NARAVNO, ZA ČUVENU TVORNICU HITOVA BRILL BUILDING? AKO I NISTE, KIMNITE DA SE NE SRAMOTITE 61 SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022. albumom "The Icky Thump" The White Stripesa. Navodno je White namjeravao te i takve pjesme s "Fear Of The Dawn", živčane i nabrijane, pomiješati s bitno nježnijima i mekšima s albuma "Entering Heaven Alive" i time po uzoru na Beatlese ustrojiti neki svoj dvostruki "The White Album". Nota bene, navodno je "The White Album" The Beatlesa bio prvi LP koji je White kupio kao tinejdžer i njime do danas ostao opčinjen. Podsjetnika radi, "Bijeli album" Beatlesa sadržavao je jako raznorodne pjesme u rasponu od dječje naivne "Ob-La-Di, Ob-La-Da" do zastrašujućeg teškometalnog rocka "Helter Skelter", ali čak se i to moglo pomiriti u jedan album, premda je mene uvijek cimala ideja da si od "Bijelog albuma" složim jedan jednostruki "Bijeli" i jedan jednostruki "Crni" album. Tehnologija već neko vrijeme omogućava da to lako napravim u streaming servisu koji rabim, ali još nisam. No, posve sam siguran da se "Fear Of The Dawn" i "Entering Ako je "Fear Of The Dawn" bio nalik noćnoj mori tijekom koje se White znoji u strahu od zore, "Entering Heaven Alive" je poput lijepog sna iz kojeg bi se čovjeku bilo žao probuditi. Zaista je nalik ulasku u raj, a da čovjek nije umro, nego u njega ulazi živ, možda tek malo sanjiv i bunovan, ali u svakom slučaju raznježen i sretan Heaven Alive" nikako ne mogu stopiti u jedan dvostruki album pa je Jack White povukao jedini logičan potez, odlučivši u relativno kratkom vremenskom razmaku objaviti dva zasebna albuma kao kontrapunktirane cjeline. Jednu maničnu i luđačku, a potom jednu pastoralnu i umirujuću. Ako je "Fear Of The Dawn" bio nalik noćnoj mori tijekom koje se White znoji u strahu od zore, "Entering Heaven Alive" je poput lijepog sna iz kojeg bi se čovjeku bilo žao probuditi. Zaista je nalik ulasku u raj, a da čovjek nije umro, nego u njega ulazi živ, možda tek malo sanjiv i bunovan, ali u svakom slučaju raznježen i sretan. S obzirom na to da se White, devet godina nakon razvoda od manekenke i pjevačice Karen Elson, ponovno nedavno oženio s pjevačicom i gitaristicom Olivijom Jean - iz manje poznatog nešvilskog garažnog rock sastava The Black Bellers čiji je jedini, eponimni album producirao i objavio prije jedanaest godina - moguće je "Entering Heaven Alive" pojmiti i kao nisku ljubavnih pisama. Zapravo, pjesama koje je White napisao i skladao tijekom udvaranja sad već svojoj bračnoj družici čija je dva cool & hip solo albuma također objavio prije nekoliko godina. Primjerice, u "Queen Of The Bees" slušamo kako White zamišlja mirni nedjeljni doručak s budućom suprugom, pri čemu je zgodno primijetiti da je neku takvu skladbu mogao osmisliti i snimiti Paul McCartney dok se udvarao Lindi Eastman. Na "Entering Heaven Alive" barem su još tri-četiri pjesme u kojima je Jack nježan onoliko koliko je to bio u ljubavnim "pjesmicama" The White Stripesa poput "Apple Blossom", "We're Going To be Friends", "Well It's True That We Love Another" ili "Hotel Yorba", uz koju je početkom travnja ove godine na pozornici Detroit Masonic Templea zaprosio Oliviju. Rekao bih da su te i takve pjesme The White Stripesa i jedno od četiri ishodišta pjesama s "Entering Heaven Alive". Drugo ishodište su balade The Beatlesa, treće rock balade kakve su znali snimati Led Zeppelin, a četvrto starinski country klasici. Da se ovaj album pojavio ranih 70-ih ili kasnih 60-ih, mislim da bi White s njega "skinuo" barem pet Top 10 singlova, no radio i top liste najslušanijih i/ili najprodavanijih pjesama danas su neka posve druga, mnogo bljutavija "scena". Srećom, s "Entering Heaven Alive" ušao je u nizu država u Top 10 najslušanijih/ najprodavanijih albuma, a zacijelo će prodati i pristojnu nakladu vinilnih LP ploča po cijeni od 23 dolara za crni i 33 dolara za tirkizno plavi vinil. Zanimljivo, ovitak je samo crno-bijeli, odnosno bez plave boje, prvi put u Whiteovoj solo karijeri. No, poanta je u nečem drugom. Koliko je Jack White, unatoč gitarističkoj buci kakvu je dizao i još i danas diže, jak kao autor i izvođač akustičnih pjesama, potvrdio je i s opsežnom kompilacijom "Jack White Acoustic Recordings 1998. - 2016." sačinjenom od 26 pjesama iz svih dotadašnjih faza njegove karijere. Stoga ne treba čuditi ni da je set njegovih novih (zamalo) unplugged pjesama "Entering Heaven Alive", s tek tri kratka izboja električne gitare, nalik ulasku u raj ili barem u krasnu bračnu luku. Svi znaju pjesmu "Save the Last Dance For Me", iako je rijetko tko čuo za njezina autora Doca Pomusa, a njegovo pravo ime Jerome Solon Felder i ja sam tek maločas doznao na Wikipediji. U djetinjstvu je obolio od poliomijelitisa, poznatijeg kao polio ili dječja paraliza, i ostatak života je hodao na štakama. Dječja paraliza, uzgredno, prije nego što je sredinom prošlog stoljeća uspješno iskorijenjena cjepivom, bila je razmjerno česta. U lakšem ili težem obliku imali su je i Neil Young, Joni Mitchell i Ian Dury. Dury se od posljedica bolesti jedva kretao, ali je opet imao vrlo poročan život koji je opjevao u nezaboravnoj "Sex & Drugs & Rock & Roll". I Pomus je, po riječima suvremenika, bio nasmijana osoba, snažan i živ, nije se predavao čemeru. Ta pogledajte samo onaj njegov veliki hit, zar nije nadahnjujuće i dirljivo da je "Sačuvaj zadnji ples za mene" napisao čovjek koji je samo sjedio u kutu plesne dvorane? Koji, siroče, nikad u životu nije plesao? Ali, ne bih dulje ni o dječjoj paralizi ni o Pomusu, već o Brill Buildingu. Čuli ste, naravno, za Brill Building? Ako i niste, kimnite da se ne sramotite. Bila je to čuvena tvornica hitova pedesetih i šezdesetih, gdje su kompozitori i tekstopisci svakog radnog dana udarnički radili za plaću i socijalno. Obično u paru: Doc Pomus i Mort Shuman, Carole King i Gerry Goin, Burt Bacharach i Hal David, Jerry Leiber i Mike Stoller, Neil Sedaka i Howard Greenield, Cynthia Weil i Barry Mann. Cijelom zgradom na Manhattanu odjekivalo je njihovo prepiranje, pjevušenje, klavirski akordi. Zidovi su, pričaju, bili vrlo tanki pa nije bila rijetkost da se fraza iz neke pjesme Leibera i Stollera kroz šperploču i žbuku neosjetno probila u pjesmu Bacharacha i Davida. Hodnicima su se ovdje šuljali "Jailhouse Rock", "Save the Last Dance For Me", "Sweet For My Sweet", "Oh! Carol", "Raindrops Keep Fallin' on My Head", "Just a Little Lovin'", "Will You Love Me Tomorrow". Bezbroj evergreena došlo je iz kancelarija u Brill Buildingu, skovanih u jednom pogonu koji je ponešto nalikovao proizvodnoj traci kompanije Ford Motor. Čudesan je podatak, barem meni, da su svi zaposleni ovdje, gotovo bez iznimke, bili Židovi. Potomci doseljenika iz Europe, obično prva generacija u Americi. Sinovi i kćeri nekih ruskih, mađarskih, litvanskih i poljskih Aškenaza, čiji su roditelji još mučno natucali mješavinom engleskog i jidiša, napisali su sve velike američke pjesme. I nije to, valja priznati, u svoje vrijeme bio osobito cijenjen posao. Zacijelo je to razlog što ga Paul Simon nije radio pod svojim imenom. Potpisivao se s tako mnogo pseudonima da je zapravo nemoguće utvrditi koliko je dugo bio u Brill Buildingu. Snobovi i neznalice prezirali su Brill Building tvrdeći, kao što i danas mnogi tvrde, da je umjetnost nešto uzvišeno i onostrano, što se može stvarati samo u osobitim trenucima kad Bila je to čuvena tvornica hitova pedesetih i šezdesetih, gdje su kompozitori i tekstopisci svakog radnog dana udarnički radili za plaću i socijalno. Svi zaposleni, gotovo bez iznimke, bili su Židovi. Potomci doseljenika iz Europe napisali su sve velike američke pjesme vam se nebesa smiluju, oblaci se razmaknu i božansko vas svjetlo obasja s visina. To je, naravno, sranje. Umjetnost je posao kao i svaki drugi koji se radi od devet do pet, kao i posao učiteljice, kuhara, vrtlara, liječnika, činovnika. Talent je, istina, tajanstven, njega neurološka znanost ne može objasniti, ali ako ste se rodili s talentom, nadahnuće nije nikakva velika mudrost. Treba samo raditi, truditi se, ne odustajati, ne klonuti pred preprekama, ponoviti, ako je potreba, deset tisuća puta četiri note da bi vam napokon deset tisuća i prvi put, već u petak popodne, potkraj radnog vremena, došla ona peta. "Save the Last Dance For Me" i "Oh! Carol" čvrst su dokaz da, ako dovoljno dugo pokušate, iskreno, bez zabušavanja, peta nota uvijek dođe. Muzički pogon Brill Buildinga u osnovi je sličan onome što su nekoliko desetljeća ranije u Njemačkoj radili u avangardnoj umjetničkoj školi Bauhaus, ideja da je umjetnost samo intenzivniji obrt i da ono lijepo i ono industrijski proizvedeno nisu u opreci. Umjetnost i industriju valja spojiti, rad će nam otkriti da su oni isto. Rad ih na koncu izjednačava. Razmišljam ponekad o ovome slušajući evergreene Pomusa i Bacharacha i oduševljavam se radom kako se samo lijenčina poput mene može oduševiti.
Change language