Svijet kulture 137

More documents

Recommendations

Info

32 SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022. 'ČEFURI RAUS!' BILI SU FENOMEN VEĆI OD LITERATURE, TA KNJIGA SE U SLOVENIJI, POTOM I ŠIRE, ČITALA NA RAZNE NAČINE, ČITALI SU JE I ONI KOJI KNJIGE NE ČITAJU. FILM, KOJI JE PRATIO ROMAN, VOJNOVIĆEVU JE PRIČU O ČEFURIMA UČINIO ŠIROKO POZNATOM. 'TA JE KNJIGA USPJELA OTVORITI RASPRAVU O ČEFURIMA OPĆENITO, ONA JE MNOGIMA BILA POVOD DA SE PIŠE O FUŽINAMA, O ČEFURIMA, O IZBJEGLICAMA, O IZBRISANIMA', KAŽE AUTOR Kako i u naslovu novog, u nas nedavno objavljenog romana "Đorđić se vraća" stoji, Goran Vojnović vratio se Marku Đorđiću, onom tinejdžeru iz ljubljanskog naselja Fužine, sinu došljaka iz Bosne, dečku koji je obećavajuće igrao košarku, a završio u problemima. Vojnović je, nakon trinaest godina, napisao nastavak knjige "Čefuri raus!". Marko je u ono vrijeme napravio nered, završio na policiji, otac ga je potom poslao baki i djedu, na preodgoj u Bosnu. U novoizdanom "nastavku" Marko je deset godina stariji, 2017. je, i taj i takav Đorđić vraća se u ljubljanske Fužine. Život, naravno, nije ništa manje kompliciran i siv nego što je bio tamo gdje smo ga ostavili 2008. Dapače. Dosad je u Sloveniji prodano, kaže Vojnović, između 3000 i 4000 primjeraka "Đorđića". Čefuri su dosegnuli gotovo 20.000. "Doduše, 'Đorđić' se još uvijek prodaje, o toj knjizi se govori, priprema se kazališna predstava, radi je Marko Mare Bulc, on je radio i predstavu 'Čefuri raus!'. 'Čefuri raus!' napravio je u maloj, of produkciji, a imala je golemi uspjeh. Tako radi i ovu, daleko od velikih kazališnih kuća", govori autor. Golemoj popularnosti knjige "Čefuri raus!" pomoglo je i to da je slovenska policija u ono vrijeme zaključila da - vrijeđa tamošnje policajce. Protiv pisca i scenariste Vojnovića pokrenut je postupak, koji je potom odbačen na intervenciju ministrice unutarnjih poslova. Dogovor je bio da se s Goranom Vojnovićem nađem na Bohinju. Pisac se tamo odmara sa svojima, a ja sam kanila na Triglav. Susret se nije dogodio, ovaj smo razgovor naposljetku radili telefonom. Jer, dan prije bilo je izvjesno da će u Alpama munje i oluja. Zovem Vojnovića, žalim se na vremensku prognozu, on se smije, kaže da nema pojma, "nisam vam ja od planina i brda". Makar je rođeni Ljubljančanin, zanemarimo li biografski podatak da je sin Puležanke, ljubljanske studentice, i oca koji je kao stipendist tekstilne industrije iz bosanskohercegovačkog Visokog 1960-ih došao na studij u Ljubljanu, da mu je pozicija etničkog neslovenca donijela speciičnu perspektivu na slovensko društvo, bitno formirala iskustva u mladosti, nelagodu i osjećaj neprihvaćanja, odbačenosti, o čemu je puno pisao u svojim romanima, kad već, kako kaže, nije zainteresiran za brda, Vojnovića pitam - što još u njemu nije tipično slovensko. "Teško je ne biti tipični Slovenac, baš zato što i ne znamo što je to tipični Slovenac. Ima nekoliko stereotipa koji za njih vrijede, ali i ne vrijede. Slovenci imaju mediteranskog u Primorju, panonskog u Prekmurju i, naravno, alpskog, koji je možda najpoznatiji i najdominantniji kad govorimo o stereotipima - alpska glazba, kultura, planine. Ali Slovenija je mala, a vrlo raznolika, pa onda štogod da krenete govoriti o sebi negdje se nađete, s nekim dijelom Slovenije se prepoznate. Slovenci vole Jadran. Ne znam je li veća slovenska ili hrvatska opsesija hrvatskim Jadranom. Meni je ta slovenska veza s Dalmacijom i klapama čak manje razumljiva nego njihova strast prema planinama. Ne idem u planine, ali slovensku ljubav prema planinama razumijem. Bitno manje razumijem opsesiju Dalmacijom i lošim dalmatinskim pjevačima, to ustrajno hodočašće u Dalmaciju koje masovno rade svake godine. Na hrvatski Jadran odlaze i mlađe generacije, možda ne tako puno kao stariji, ali i dalje jako puno. Više je razloga tome. Prvo, Slovenci na hrvatskom Jadranu imaju puno nekretnina, drugo to im je blizu, treće navikli su ići tamo. Kad kažeš 'more', Slovencu je to asocijacija na hrvatsko more, kao da drugo more i ne postoji. Mogu oni otići u Grčku, Španjolsku ili Tajland ali, more je - hrvatsko more. Čak mi se čini da imaju neki dublji odnos prema tom moru nego Hrvati koji ga smatraju bogom danim. Slovenci u toj priči oko hrvatskog Jadrana imaju pripadnost nečemu što zapravo i nije njihovo, ali gdje su odlazili kao djeca i gdje odlaze i danas, tamo imaju svog ribara, te neke kontakte koje ih raduju… Nije to ono tamo-sam-serodio ili od-tamo-su-moji. To su veze gotovo pa puno dublje, priča koja se splela, razvijala, koja traje, koja se njeguje", pripovijeda Vojnović. Njegov "Čefuri raus!" bili su fenomen veći od literature, ta knjiga se u Sloveniji, potom i šire, čitala na razne načine, čitali su je i oni koji knjige ne čitaju. Film, koji je pratio roman, Vojnovićevu je priču o čefurima učinio široko poznatom. "Ta je knjiga, među ostalim, uspjela otvoriti raspravu o čefurima općenito, ona je mnogima bila povod da se piše o Fužinama, o čefurima, o izbjeglicama, o izbrisanima." Kako u Sloveniji prolazi "Đorđić se vraća"? "Taj je roman ipak ostao u polju literature, ocijenjen je strogo literarnim kriterijima. Ljudi koji su ga čitali manje su govorili o nekom sociološkom aspektu, više o književnosti. 'Čefuri raus!' bili su puno popularniji, i zbog policije i zbog nagrada. Zbog svega što je ta knjiga izazvala. 'Đorđić se vraća' je za slovenske uvjete jako uspješan bestseler, ali to je ipak puno bliže mojim ostalim knjigama nego knjizi 'Čefuri raus!'" Deset godina kasnije, je li se odnos prema čefurima u Sloveniji bitnije mijenjao? Je li se Slovenija bitnije mijenjala? "Mislim da jest. Generalno se u tih deset, i ne samo u deset, već i u petnaest, dvadeset zadnjih godina puno o tome razgovaralo. Ušli smo u EU, došle su neke nove generacije, počelo se otvoreno razgovarati. Roman 'Čefuri raus!' kao da je bio dijete vremena u kojem je čitavo društvo osjetilo potrebu da se o nekim stvarima progovori. Do neke mjere se raščistio problem s izbrisanima. Nisu svi time zadovoljni, ali napravio se korak naprijed. Danas se puno slobodnije o tim stvarima govori. Ima i danas svašta na društvenim mrežama, ali ipak nema više toliko one posve otvorene mržnje. Sad su tu neki potpuno drugi čefuri, tu su migranti, izbjeglice, imali smo islamski val, bilo je vrijeme islamofobije. Fokus se promijenio. A bitno je reći i da danas, kad govorimo o ljudima iz zemalja bivše Jugoslavije u Sloveniji, govorimo manje-više o drugoj, trećoj generaciji, to su ljudi koji su ovdje potpuno asimilirani, ne odudaraju ni s čim od Slovenaca. Većina onih koji se sada doseljavaju prije svega iz Srbije, pa onda iz BiH, ne pripadaju radničkoj klasi. Dolaze liječnici, odvjetnici, razne profesije, i dolaze pojedinačno. Svatko od njih ima svoju priču, ali to je bitno drugačije nego kad masovno dolazi radnička klasa. Ovi sad su i drugačije prihvaćeni, više se tolerira ako liječnik ne zna slovenski, nego ako radnik ne zna jezik. Spremniji su tolerirati to nekim uspješnim, bogatim ljudima, sportašima i liječnicima negoli čistačicama i drugim izičkim radnicima. Sve to samo po sebi mijenja i odnos prema čefurima, jer ako imate Dončića i Dragića koji su nacionalni junaci, to tjera ljude da prihvate realnost da u Sloveniji živi toliko i toliko ljudi čiji roditelji dolaze iz Hrvatske, BiH, Srbije i da to većina Slovenaca više ne doživljava kao problem, prije svega ne doživljava kao neku prijetnju." Prema više istraživanja, Slovenija je društvo u kojem djeca natprosječno preuzimaju vrijednosti svojih roditelja. Što to konkretno znači? Koje, kakve vrijednosti preuzimaju? "To prije svega znači da ti mladi ne postaju neka sasvim svoja građanska i politička samostalna bića. Ostaju vezani za onaj prostor, za mikrokozmos iz koga proizlaze, i to ih ograničava. I u dobrom i u lošem smislu. S jedne strane osjećaju povezanost s obitelji i okruženjem, ali u isti čas ih to sprečava da se razvijaju, da to sve nadrastu. Jer, Slovenija je ipak pretežno ruralna, prilično konzervativna, i to znači da se te vrste vrijednosti nastavljaju, da ne pravimo iskorak prema nekom otvorenijem, liberalnijem svijetu. Napredak zastaje, ostajemo na mjestu." Marko je, na neki način, Vojnoviće alter ego. Što je autoru značio "Čefuri raus!" i zašto se vratio Đorđiću? "'Čefuri raus!' je bio moj pokušaj da progovorim o svijetu u kojem sam odrastao, o dijelu sebe koji me udaljavao od okoline, od drugih, koji me označio kao drugačijeg. Tako sam to bar tada doživljavao. Danas, možda, drugačije gledam na sebe. Ali kao mlad čovjek osjećao sam da sam drukčiji i taj roman bio je pokušaj da to pretvorim u riječi, da to izbacim iz sebe. Baš tako, jer danas mi se čini da sam taj roman baš izbacio iz sebe, tu sam priču morao ispričati jer me previše određivalo to moje čefurstvo, bilo je teret koji sam jako osjećao i ja sam morao negdje o tome progovoriti." "Đorđić se vraća" ima genezu u posve drugačijoj motivaciji. Goran Vojnović danas je vrlo airmiran, ima jasno i vrlo vidljivo mjesto u slovenskom društvu. "Ja više nemam tog čefurskog tereta. Ne osjećam se čefurom, zapravo nemam potrebu u smislu pripadanja i pripadnosti određivati se i izjašnjavati ni na koji način. Ovaj put sam o Đorđiću pisao iz potrebe da nešto kažem o ovom današnjem, novom svijetu u kojem živim, ali iz perspektive koja nije moja, osobna, već govorim iz perspektive nekoga tko je ostao uhvaćen u onom svijetu iz kojeg sam ja dosta lagano uspio iskoračiti. Činilo mi se da mogu neke stvari artikulirati ako ih stavim na papir." Poziciju Marka Đorđića u tom svijetu, njegov pogled na taj svijet, njegovu perspektivu, bitno određuje jezik kojim govori. "Činilo mi se da taj jezik nosi priču, jer to je jezik emocija, a ja sam i htio o tim stvarima emotivno pisati. Doduše, ja o tim temama pišem i u novinskim kolumnama, ali tamo o tome govorim neemotivno, argumentima, racionalnim pogledom dotičem se svijeta u kojem živimo. U romanu sam mogao i imao potrebu uključiti emocije, intuiciju, uključiti neke osjećaje koje čak i ne mogu posve dokučiti što govore, nejasnu slutnju, neke moje tjeskobe, sve ono što osjećam da je naopako, a možda ne znam na drugačiji način izraziti. Sve to jezikom Marka Đorđića ja mogu izraziti. Mogu, doduše, i promašiti. Jer, taj jezik dopušta da praviš greške u viđenju svijeta, a da opet negdje uhvatiš duh vremena." Čitajući "Đorđić se vraća" čovjek se više puta zapita kako taj roman izgleda u originalu, kojim je jezikom napisan. Kako autor funkcionira između tih jezika? "Kod svake priče koju pričam najvažniji mi je jezik u kojem tu priču pričam. Nisam onaj tip autora koji ima svoju rečenicu, svoj jezik, pa piše sve priče na isti način. Za svaku svoju priču pokušavam naći neki jezik. Jezik Marka Đorđića je potpuno drugačiji od jezika mojih drugih literarnih junaka. To je jezik koji i jest i nije moj. To je jezik kvarta u kojem sam odrastao, koji sam na neki način prisvojio, ali sam ga i prerastao. Kad sam počeo pisati Đorđića, kad sam poslije svih tih godina ponovo krenuo pisati na tom jeziku, bojao sam se mogu li ja to, imam li još uvijek tu sposobnost. Ali uz malo truda, malo više nego prije deset godina, uspio sam se vratiti u taj jezik. I uživao sam.
To je za mene eksperiment. To je jezik koji je ljubljanski sleng, ali pomiješan sa svim vrstama srpsko-hrvatskog. Jedna speciična mješavina koja je, da bi bila zapisana u romanu, morala dobiti neka umjetna, novostvorena pravila. Ja sam sam taj jezik zapisao pa ga nekako obradio, doradio. Morao sam pratiti svoja vlastita pravila i slijediti ih, da bih ostao vjeran jeziku iz knjige 'Čefuri raus!' Bilo je to u nekim trenucima prilično teško. Ali i lakše nego s prvim romanom, jer sam uvijek znao kako to na kraju treba biti. Postojao je predložak, znalo se što je jezik Marka Đorđića, morao sam ga tek malo odmaknuti, jer on je sad deset godina stariji i vraća se iz Bosne u Ljubljanu…" Roman je u Sloveniji objavljen u travnju 2021., u nas ga je godinu dana kasnije objavila Fraktura u prijevodu Anite Peti-Stantić, a do konca ove godine bit će objavljen i u Srbiji. U godinu dana taj ružni svijet, govori dalje Vojnović, postao je još ružnije mjesto. "Godinu dana nakon što je knjiga 'Đorđić se vraća' izašla moji su strahovi veći nego što su bili oni strahovi zbog kojih sam ovu knjigu i napisao. S jedne strane rat u Ukrajini i sve povezano s tim, s druge ovo što se kod nas događa, na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Ono što se možda tada, prije desetak godina osjetilo u zraku, sad je sve konkretnije. Ova događanja na Kosovu, u Crnoj Gori, u BiH, u Makedoniji. Sve to što smo osjetili, slutili, sada se materijalizira i možda bih da sad pišem Đorđića roman bio drugačiji, možda bi bio drastičniji. Ne znam. Ali iz slutnje tog svijeta proizašao je i taj roman." Komentirajući nedavna događanja na Kosovu i šire u regiji, Vojnović kaže: "Plaši me to zato što ne mogu sa sigurnošću reći: 'Ne, neće biti rata'. Možda još sam sebe tješim ili zavaravam da repriza velikog rata nije moguća, ali više ne mogu sam sebi isključiti mogućnost nekih lokalnih konlikata, nestabilnosti. Jasno mi je da više nismo u toj priči sami, da se preko naših leđa lome neka druga, veća koplja. Baš to me plaši. Jer ne vidim nikoga na ovom našem području, u regiji, tko bi sad stvari držao čvrsto u svojim rukama i rekao: 'Mi želimo mir, mi ćemo imati mir, jer mi ćemo sve učiniti da bude mir.' Sve je prepušteno raznim silnicama i do nas je samo da vidimo što će ispasti iz tog sukoba različitih interesa većih od nas. To plaši." Što zbog knjige i romana "Čefuri raus!", što zbog romana "Jugoslavija, moja domovina" Goran Vojnović najpoznatiji je slovenski autor izvan Slovenije, a na području zemalja nekadašnje Jugoslavije. "Čefuri raus!", "Jugoslavija, moja domovina" i "Smokva" prevedeni su i na makedonski, a planiran je prijevod i na albanski romana "Jugoslavija, moja domovina". "Moje knjige jako dobro prolaze u tzv. istočnoj Europi. Bitno manje na Zapadu. Austrijanci i Nijemci su još donekle zainteresirani, ali što idemo dalje zapadno, interes je sve manji. Ima tu neke logike. Kao da još uvijek postoji željezna zavjesa u recepciji, do Beča i Berlina još postoji zanimanje za nas, a dalje sve manje. U Španjolskoj je čak dobro prošao prijevod romana 'Jugoslavija, moja domovina', ali u Italiji, recimo, moje knjige izdaje mali regionalni izdavač i dalje od Venecije ne postojim." Vojnovićeva najprevođenija knjiga "Jugoslavija, moja domovina" objavljena je u dvadeset i dvije zemlje. Za nju je, među ostalim, dobio i važnu književnu nagradu Angelus koju Poljaci dodjeljuju za najbolji srednjoeuropski roman. "To je najveća nagrada koju sam ikad dobio. Taj je roman doživio bitno različite percepcije u svakoj od zemalja u kojima je objavljen. Dvadeset i dvije zemlje i dvadeset i dvije različite sudbine, dvadeset i dva različita čitanja. Primjerice, imao je odličan prijem u Litvi, gdje ne poznaju puno književnost s ovih prostora i taj im je roman bio kao neko otkriće. Također, o toj se knjizi puno pisalo u Bugarskoj, Ukrajini, u Njemačkoj. Jer Nijemci, osim što imaju neko zanimanje za ove naše prostore, u romanu su našli nešto što im je jako blisko, obračun s prošlošću. Ali, najzanimljivije je to kako je ta ista knjiga primana na ovim našim prostorima. Mislim da se tu dijelom pokazala bitna razlika između toga koliko je neki prostor spreman na suočavanje s prošlošću. U Hrvatskoj se puno govorilo o toj knjizi. Čini mi se da se Hrvatska u tom trenutku bila spremna pozabaviti prošlošću, možda i zato što se ta knjiga baš i ne bavi Hrvatima, ne govori o hrvatskim zločinima. U Srbiji je većim dijelom knjiga prošla neprimijećeno. Ima tu raznih razloga, ali jedan Knjiga u prijevodu Anite-Peti Stantić i izdanju Frakture objavljena je početkom ljeta je i to da kao da se nisu bili spremni baviti prošlošću." Lani je po romanu "Jugoslavija, moja otadžbina" napravljena predstava oko koje se puno uzrujavala nekazališna publika, pa kad je već knjiga na srpskom tržištu prošla ispod radara, predstava joj je dijelom "nadoknadila" vidljivost. "Trebala je biti postavljena u Banjaluci i najednom je oko toga nastao problem. Proglašena je antisrpskom, protjerana iz Banjaluke, na kraju je vrlo uspješno postavljena u Prijedoru. Ali, do zadnjeg se nije znalo hoće li biti izvedena. Dan prije premijere potvrđena je presuda Ratku Mladiću, redatelj predstave Marko Misirača rekao mi je da su se ozbiljno plašili da će se na premijeri dogoditi neki incident. Predstava je dobila brojne nagrade u Srbiji i u Republici Srpskoj. Premijera je bila u Prijedoru u lipnju 2021., ove godine je prikazana i u Banjaluci, do danas nisu stala razna gostovanja te predstave. To je odlično napravljena predstava, uspjela je puno progovoriti, doći do puno više ljudi u BiH i Srbiji nego sam roman. Sve to pokazuje koliko jedan dio ljudi ima potrebu govoriti o tim temama, a koliko širi prostor osjeća strah pred otvaranjem mračnih dijelova prošlosti. Pokazalo se da još uvijek, nakon svih tih godina, o tim temama ne žele govoriti. Čak mi se čini da bi prije deset godina ili petnaest godina bilo lakše o tim stvarima govoriti, dok se sad opet zatvaramo. Evo, imamo nedavnu izjavu beogradskoga gradonačelnika o tome kako on ne vjeruje da je Ratko Mladić počinio zločine, odnosno da ne zna za njih. Znači, vraćamo se prešućivanju zločina, nijekanju. Poslije svega što je dokazano, što je posvjedočeno, poslije svega što znamo, nevjerojatno je da je to moguće. Grozno me plaši to vraćanje i stav da je prošlost bila u pravu i da je treba braniti." Kad čovjek to promatra iz Slovenije, je li to ipak bitno komotnija perspektiva? "Sigurno da je lakše. Čak i kad imamo dvogodišnja vladavinu Janeza Janše, tješimo se da će to jednom proći i da nećemo kao u Srbiji živjeti godinama ili desetljećima u diktaturi. Čovjek se tješi da demokracija još uvijek funkcionira, kako-tako, ali ipak funkcionira, ima mogućnost izbora, mogućnost promijeniti smjer kojim ide društvo. Ali, moj osobni problem je to što još uvijek doživljavam prostor od Hrvatske do Makedonije kao svoj, tu imam od rodbine do prijatelja i ne mogu to hladnokrvno promatrati. Živim sa svim tim. Ne mogu odmahnuti rukom pa reći: 'O.K., grozno. Ali, što ćeš…' Puno me to više pogađa nego što bih htio. Svakako da si čovjek onda kaže - kako god da je nama u Sloveniji, dobro nam je. Mi u Sloveniji i inače stalno skačemo između tog pogleda prema gore i pogleda prema dolje. Kad hoćemo pokazati koliko nam je grozno, gledamo gore prema Austriji, Njemačkoj i govorimo: 'Grozni smo, zašto ne možemo biti kao Austrijanci ili Švicarci?', a onda okrenemo priču, pogledamo dolje, pa kažemo: 'Dobri smo mi, kakvi su ovi dolje.' To je neka naša, slovenska, posebna vrsta shizofrenije. Rijetko smo realni u tim ocjenama samih sebe. Ja bih rekao da nam je, ako pogledamo prema gore i prema dolje, pa sve to zbrojimo, u Sloveniji ipak sasvim dobro." Kakva je kvaliteta života u Ljubljani? "Ljubljanu vidim kao vrstu zlatnog kaveza. Za moju generaciju, ljude s malom djecom to je idealno mjesto s odličnim vrtićima, prirodom, igralištima, kulturnom ponudom, dobrom zdravstvenom zaštitom, sve to Ljubljana nudi. U dosta gradova sam boravio, nisam naišao na takav život. No, takav život ne mogu si priuštiti baš svi. Cijene stanova su strašno narasle. Ljubljana je sređen, uređen grad, ali to je sve više ponuda za turiste, sve je manje namijenjeno srednjoj klasi, a kamoli nižim klasama. Više-manje to se događa svim gradovima. Tu je Beč neka vrsta iznimke jer se tamo grad brine o neproitnim najmovima, na tržište stavlja velik broj stanova koji su dostupni platežno manje sposobnim građanima. Ono što Sloveniju ostavlja daleko iza Austrije jest činjenica da niti Ljubljana, a pogotovo ostali dijelovi Slovenije nemaju razvijen javni promet. Gradski promet još nekako, ali javni promet izvan gradova je jako loš." Slovenija uklanja žičanu granicu prema Hrvatskoj. Ministrica unutarnjih poslova Tatjana Bobnar najavila je i promjene u migracijskoj politici zemlje, migrante će učiti slovenski s ciljem da ih se integrira u društvo. "Dobro je da se vlast odlučila da tu žicu makne. Ta žica je sramota, svjedočanstvo jednog nesretnog razdoblja. E, sad, što će nadomjestiti žicu, ne znam. Sigurno postoji neki plan i bez žice. Jer na hrvatsko-bosanskoj granici događale su se grozne stvari i bez žice. Nije žica jedino čime ova Europa može pokazati svoju nečovječnost. Ono što se, bar zasad, nije promijenilo jest naš odnos prema ljudima koji bježe, koji dolaze odnekuda, on su i dalje percipirani kao problem, nedobrodošli su. I sad se samo radi o metodi - hoćemo li ih zaustavljati žicom ili nekim možda naizgled humanijim načinom, ali u suštini radi se o tome hoćemo li ih na svaki mogući način vraćati i sprečavati da dođu, hoćemo li puštati da budu žrtve kriminala ili ćemo se možda ipak odlučiti da to pokušamo rješavati na drugačiji način. Stvar je, naravno, jako kompleksna i baš zato je teško reći vodi li ovo kidanje žice drugačijem shvaćanju tog problema ili je tek neko priznanje da je žica bila pogrešna i da je neučinkovita. Mislim da je bila posve nepotrebna, da je svima napravila puno više štete nego koristi." 33 SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.
Page 1 and 2: SVIJET KULTURE S T A T U S N I M A
Page 3 and 4: SVIJET KULTURE Nakladnik Jutarnjeg
Page 5 and 6: KAZALIŠNA PREMIJERA Dubrovačke lj
Page 7 and 8: PREMIJERA FESTIVAL Zagreb designe w
Page 9 and 10: piše: Tena Šarčević Velike i ma
Page 11 and 12: NCÉ I RENESANSA PLESNE GLAZBE Nasl
Page 13 and 14: JEVANE PIONIRE KLUPSKE GLAZBE: CRNE
Page 15 and 16: VIŠE NEGO IKAD POTREBNA NAM JE IMA
Page 17 and 18: U OVOM GRADU, OD ZUPPINE "BILJEŽNI
Page 19 and 20: Fuji Bank. Njezin otac je također
Page 21 and 22: Nakon kauboja, detektiva i gangster
Page 23 and 24: KRATKE PRIČE NAŠA PRVA KNJIGA Za
Page 25 and 26: Prava je obveza pisca beletristike
Page 27 and 28: RAŠČIĆ SUVREMENA UMJETNICA NA KO
Page 29 and 30: NEOBIČNO MI JE IMPONIRALO KADA MI
Page 31: GORAN VOJNOVIĆ piše: Karmela Dev
Page 35 and 36: 35 IVO I DANKO FRIŠČIĆ PRIČA O
Page 37 and 38: Danko Friščić snimljen u svom at
Page 39 and 40: Najpoznatiji po kultnoj emisiji "Na
Page 41 and 42: Ekskluzivni razgovor s glazbenikom
Page 43 and 44: GERTRAUD EKSKLUZIVNO: DONOSIMO ULOM
Page 45 and 46: Ovaj je roman duhovit protest proti
Page 47 and 48: KNJIGE FILM & TV GLAZBA TEATAR ART
Page 49 and 50: Prizor iz ilma "Teorem" koji je Pas
Page 51 and 52: KNJIGA ČIJI JE NASLOV, NAŽALOST,
Page 53 and 54: 53 Mahmoud Darwish (1941. - 2008.)
Page 55 and 56: HIT-ROMAN O IMAGINARNOM KONSTRUKTU
Page 57 and 58: pakt: pomoći će njegovu ocu koji
Page 59 and 60: TEČAJEVI INTEGRACIJE ZA POLA MILIJ
Page 61 and 62: Pjevačica i gitaristica Olivia Jea
Page 63 and 64: 63 KLASIKA PAPANDOPULO KVARTET - Č
Page 65 and 66: Izložbu u muzeju Revoltella organi
Page 67: U PRODAJI! VELIKA MONOGRAFIJA U IZD

Svijet kulture 137

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?