You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
Prizor iz ilma<br />
"Teorem" koji je<br />
Pasolini snimio<br />
1968. godine. Samo<br />
par mjeseci nakon<br />
premijere ilma,<br />
Pasolini je objavio i<br />
romanesknu verziju<br />
"Teorema".<br />
AFP<br />
Karolina<br />
Lisak Vidović<br />
ŠTO JE<br />
KLASIK?<br />
KAKO DA ZNAM KOJU<br />
KNJIGU TREBAM DOK<br />
PAKIRAM SVOJU<br />
BIBLIOTEKU…<br />
49<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.<br />
konotacijama). Poštar je Anđeo Navještenja koji<br />
donosi brzojav s tekstom: "Sutra ću biti kod vas".<br />
U idućem poglavlju u kući se pojavljuje uljez<br />
kojeg pripovjedač naziva samo "gost". Gost ima<br />
prvu i najvažniju osobinu: neodoljivo je lijep.<br />
On je čista ljepota, misteriozna i zapanjujuća jer<br />
je lišena klase, podrijetla, <strong>kulture</strong>. Gost se bez<br />
objašnjenja naseli u vili junaka, dijeli njihovu<br />
dokolicu i blagodati. Svi se ukućani zaljubljuju<br />
u njega. Gost ih zavede, ali u tom zavođenju je<br />
potpuno pasivan: njegovo je samo biti. Emilia pa<br />
majka, a zatim i djeca završe erotski sljubljeni s<br />
gostom. Otac - buržujski osovljen o čast i stid -<br />
pada bolestan. Iz te se bolesti diže kad gost legne<br />
s njim. Naoko vam se čini da je gost lik iz lošeg<br />
pornića, serijski jebač koji opslužuje sve uokolo.<br />
Istodobno - i tu je sablažnjivost Pasolinija - gost<br />
je očita kristološka igura. Njega naviješta anđel.<br />
On sterilne buržuje privodi Otajstvu. "Svi članovi<br />
obitelji", piše Pasolini, "postaju jednaki u toj tajnoj<br />
ljubavi prema gostu: dakle, nema više razlike<br />
među njima". "Iako ručaju u svetoj tišini", dodaje,<br />
"oni zasigurno ne čine instituciju Crkve".<br />
Uvedeni u misterij, Pasolinijevi buržuji više ne<br />
mogu biti isti. Odetta pada u katatonični stupor.<br />
Sin Pietro utočište nalazi u umjetnosti: nastoji<br />
slikati, ali se muči na nalazeći jezik kojim bi se<br />
izrazio. Otac tvornicu predaje na upravljanje<br />
radnicima. Ipak, nitko u buržujskoj obitelji ne<br />
može doista pristupiti misteriju. "Zašto buržuji<br />
ne mogu biti uistinu religiozni?" piše Pasolini, pa<br />
sam odgovara: "moralizam je religija buržoazije…<br />
buržuj je dušu zamijenio savješću". Otajstvo je<br />
glasom - on je također izgnani princ koji nađe<br />
svoje utočište na dvoru kralja Peleja, gdje je svog<br />
sina Ahileja sakrila zla nimfa Tetida. "Imala sam<br />
razloga vjerovati da mlada žena koja se uhvatila<br />
tradicionalno muškog epskog materijala 'Ilijade' i<br />
u središte stavila homoseksualnu ljubavnu priču<br />
neće biti dočekana s oduševljenjem", objašnjava<br />
Miller u pogovoru za izdanje romana iz 2021. No,<br />
antička "Planina Brokeback" doživjela je enormnu<br />
popularnost. A kako i ne bi - Ahilejeva i Patroklova<br />
ljubavna priča, na način kako ju je ispripovijedala,<br />
jedna je od najljepših ljubavnih priča koje ćete<br />
ikada pročitati. Antičke gay sklonosti ovdje nisu<br />
tretirane kao usputna razbibriga mladih muškaraca<br />
- pred nama je rasna ljubavna priča. Ahilej je možda<br />
bio polubožanstvo, no Patroklo je bio najbolji od<br />
Ahejaca, a čiji glas u romanu čujemo i nakon što<br />
umre. Čitajte Madeline Miller. S razlogom su njezini<br />
romani jedan od najvećih izdavačkih fenomena<br />
posljednjeg desetljeća.<br />
jedino dano sluškinji Emiliji. Ona se povlači na<br />
lombardijsko selo, gdje levitira iznad štaglja, a<br />
seljani se okupljaju da vide sveticu i čudo. Emiliju<br />
je gost jedinu priveo zbiljskom čudu vjere.<br />
Pasolinijev roman objavljen je 1968. - upravo<br />
u vrijeme kad su se Europom i Italijom raširili<br />
studentski ljevičarski protesti. Pasolini je kao<br />
politički lijevi pomagao kontrakulturu, surađivao<br />
u njihovim fanzinima. Prema studentskoj 1968.<br />
bio je, međutim, jako skeptičan. Tvrdio je da<br />
su studenti djeca buržuja koji na ulicama tuku<br />
policajce, djecu južnjačke sirotinje koji su u<br />
policiji jer im nepresušno treba državna plaća.<br />
Ta skepsa spram studentskog pokreta još se<br />
više - i sarkastično - uočava u "Teoremu". Svoj<br />
prozni "izvještaj" Pasolini u romanu presijeca<br />
sporadičnim, stihovanim poemama. U jednoj<br />
od njih pjeva o studentima "sitnoj buržoaziji/<br />
kao i njihova braća sudski činovnici ili trgovački<br />
stričevi". "Mladi bijeli anarhisti", pjeva, "u posve<br />
dobroj nadi brkaju dinamit sa svojom dobrom<br />
spermom". "Buržoazija", piše, "zbog vlastite<br />
nečiste savjesti/čini sve kako bi se kaznila i<br />
uništila: delegira/stoga izaslanike za vlastitu<br />
destrukciju/svoju odrođenu djecu."<br />
Pasolini - reklo bi se, proročanski - uočava da<br />
je to besplodno. Mlada ljevica za njega je čedo<br />
svoje klase - sekularna, politički nerelevantna,<br />
nesposobna da pojmi Misterij. Čudo je dano samo<br />
seljanki Emiliji. Ona je jedina pripravna primiti<br />
Gosta. Njoj - koja negdje tamo u padanskoj ravnici<br />
levitira nad štalom - Otajstvo je jedino dano. A za<br />
Pasolinija revolucije nema bez Otajstva.<br />
Madeline Miller<br />
"Ahilejeva pjesma"<br />
Profil, 2022., prijevod Maja Šoljan, 325 str.<br />
149 kuna<br />
Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .KUPITI ☑<br />
Našu je vrstu možda najbolje deinirati<br />
kao životinju koja čita, piše Alberto<br />
Manguel u knjizi "Dok pakiram svoju<br />
biblioteku" (Fraktura, 2019., prev.<br />
Tomislav Kuzmanović). Dok većina<br />
čitajućih životinja ovih ljetnih dana probire knjige<br />
za godišnji odmor, ja ih biram da bih preselila svoju<br />
biblioteku s jedne adrese na drugu i suočavam se sa<br />
svakom ikad kupljenom, darovanom ili posuđenom<br />
pa, priznajem, nikad vraćenom na odredište s<br />
kojega je došla na moje police. Čini mi se da se<br />
suočavam sa samom sobom. Gledam se u zrcalo<br />
knjiga. Naše biblioteke su naše autobiograije, kaže<br />
argentinski pisac koji je čitao slijepom Borgesu te<br />
tvrdi da pakiranje biblioteke sadržava nešto nalik na<br />
autonekrolog. Ja ga, dakle, pišem sada.<br />
Gotovo konkretno, a ne samo onako teoretski,<br />
mogu na vlastitoj čitateljskoj koži koja rukom bira<br />
što ponijeti, a što ne, promišljati zašto mi je neka<br />
knjiga dobra i zašto je neka klasik. Kako to pisci<br />
umiju pronaći prave riječi kojima imenuju svijet,<br />
svjesni pritom da prave riječi ustvari ne postoje?<br />
Možda je tajna u čežnji za dohvatom nedokučivoga.<br />
Volim tekstove u kojima osjećam tu čežnju, slutnju,<br />
zov nedostižnog. Isto je i s deiniranjem pojma<br />
klasik. Koliko god ga puta deinirali, jedino sigurno<br />
točno jest da se klasik opire deiniranju. Kad čitamo<br />
djelo koje držimo klasikom, istodobno na svakoj<br />
stranici možemo doživjeti prosvjetljenje, ali i<br />
saznanje da nam uvijek nešto promiče. Igra je to<br />
skrivača koju stalno nastavljamo igrati unatoč tome<br />
što znamo da nikada ono skriveno nećemo pronaći i<br />
baš nam to pričinja zadovoljstvo.<br />
Što nam se više čini da o klasicima znamo puno<br />
po čuvenju, to nas više kad ih uzmemo čitati mogu<br />
iznenaditi, predstaviti se novima, neočekivanima.<br />
Primijetio je to u svojem tekstu "Zašto čitati klasike"<br />
talijanski književnik Italo Calvino: klasik je knjiga<br />
koja nam nikada nije ispričala sve što nam ima za<br />
reći. Klasici su i knjige koje nam donose tragove<br />
čitanja koja su prethodila našem čitanju i tragove<br />
drugih kultura, jezika, običaja s kojima su došli u<br />
dodir. Calvino mudro zapaža da formalno književno<br />
obrazovanje može više pomutiti naše uvažavanje<br />
klasika nego ga potaknuti. Škole i fakulteti, piše<br />
Calvino, trebali bi nam pomoći da shvatimo da<br />
nijedna knjiga koja govori o nekoj knjizi ne govori<br />
više od te dotične knjige i stoga preporučuje da ta<br />
tumačenja ostavimo po strani jer poput magle mogu<br />
sakriti ono što neki tekst govori.<br />
Uostalom, i činjenica da su o nekim, primjerice<br />
Kafkinim ili Shakespeareovim, djelima napisane<br />
prave biblioteke naslova, govori u prilog tome koliko<br />
su klasici neprotumačivi i da je ta neprotumačivost,<br />
odnosno naše traganje za tumačenjem, onaj<br />
sveti gral književnosti. Za čim ja tragam družeći<br />
se s knjigama? Zašto se sada primjerice ne mogu<br />
odreći knjige za koju s velikom sigurnošću mogu<br />
pretpostaviti da je neću pročitati i svejedno je<br />
slažem u kutiju da je ponesem? Njemački povjesničar<br />
umjetnosti Aby Warburg je tvrdio da knjiga s kojom<br />
je netko upoznat nije u većini slučajeva knjiga koju<br />
taj netko treba.<br />
Kako da znam koju trebam? Gubitak biblioteke,<br />
tvrdi Manguel, pomaže nam da se sjetimo tko doista<br />
jesmo. Možda baš ta knjiga koju neću pročitati zna<br />
tko sam. Možda je u njoj redak koji sam toliko čekala.
Change language