30 SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022. NA ZADNJEM VENECIJANSKOM BIJENALU KOJE SAM POSJEĆIVAO, SVE SAM MANJE RADOVA PAMTIO. KAD IZAĐEM IZ NEKOG RESTORANA, PAMTIM DOBRO JELO, PA IZ NEKIH PRIGODA PAMTIM NEKU ZGODNU ŽENU, A IZ VENECIJE NISAM ZAPAMTIO NIŠTA. REĆI ĆETE DA SAM STARI SENZIBILITET I VJEROJATNO STE U PRAVU • Uz izložbu u Galeriji Mona Lisa, koja se ove godine mogla pogledati u Zagrebu, rekli ste da mnogi kustosi doživljavaju slikarstvo kao izgubljeno zanimanje. Možete li nam to pojasniti? Vjerojatno sam mislio na njihovo izgubljeno zanimanje za slikarstvo. Jedna mi je ravnateljica rekla da ne voli slikarstvo, već samo fotograiju. Desetljećima već najavljuju smrt slikarstva nostradamuskom upornošću. Istina je, unatoč proplamsajima (Nova slika 80-ih) slikarstva, priznajem, nije više perjanica likovne umjetnosti i vrti se u krug. Današnji oblik nekog hiperrealizma vratio se u vrijeme predimpresionizma, predrafaelita. Za slikare poput mene, slikarstvo koje nas zanima, ono je koje je počelo od impresionizma naovamo, koji su prvi oslobodili boju i potez. To se valjda dogodilo s izumom tube za boju. Dobro. I Delacroix! Za mene korijen slikarstva je u boji i osjetljivosti. Svako slikarstvo je bolje nego nikakvo. Suprotno tome, umjetnost, umjetnička praksa, pod opsadom su racija. Na zadnjem Venecijanskim bijenalu koje sam posjećivao, sve sam manje radova pamtio. Kad izađem iz nekog restorana, pamtim neko dobro jelo, pa iz nekih prigoda pamtim neku zgodnu ženu, a iz Venecije nisam zapamtio ništa. Reći ćete da sam stari senzibilitet i vjerojatno ste u pravu. Ja sam skloniji moderni nego postmoderni, post ovo, post ono i završimo u postu od slikarskih vrijednosti. Korizma duha. Ostat ću vjeran slikarstvu, i ako ga sutra proglase neumjetnošću. Naprosto, slikarstvo me raduje. Ja slikam da bih udovoljio, prije svega sebi, a onda ne da bih udovoljio suvremenicima, nego prethodnicima. Uvijek sam se znao diviti prethodnicima, i slikarima i književnicima. Uključujući i živuće. • Nastavljate li raditi na ciklusu centripetalne fuge? Zasad da. Zanimljivo, to mi je najdulji ciklus, i traje oko četrnaest godina. Prijašnji ciklusi trajali su najviše tri do pet godina. Valjda je ta slikarska tema nešto što mi je najviše privuklo pozornost i najdulje me je okupiralo; valjda je dublje vrelo inovativnosti unutar tog jezika. Kad sam počinjao, nisam niti slutio da ću toliko obrađivati tu temu. Naprosto, mojoj likovnoj svijesti odgovara taj vizualni jezik i ti neigurativni plastički simboli. Ako još nisam iscrpio izvor, zašto bih tražio novi? Često me pitaju radim li nešto novo. Kad promijenim, onda najčešće kažu, ono ti je bilo bolje. Ljudima, naprosto, treba vremena da se naviknu. • Na jednoj od slika u tom ste ciklusu naslikali i Keitha Richardsa. Zašto Richards? Ja sam generacija iz Dubrave koja je najviše voljela Stonese. Mislim da je on duša benda te kako je u tom smislu važniji od Jaggera, koji je vizualni i vokalni simbol Stonesa. • Kritika cijeni drski kolorit vaših boja. Koliko vam je on bitan? Boja je ono što na mojoj slici drži mentalnu temperaturu. Boja više izražava osjećaje, nego što ih opisuje. U mojim slikama boja je samobitna i skladotvorna. Svaki nanos tona boje mora biti u skladu s idejom kompozicije. One su vrelo mojeg likovnog govora, emocija. • Jednom sam napisala da vas pogrešno nazivaju umjetnikom koji nastavlja trag Ede Murtića u našem slikarstvu, složili ste se sa mnom. Zašto vas, prema vašem mišljenju, često stavljaju u tu poveznicu? Mislim da je to počelo davne 1979. godine prošlog stoljeća. Ajme koliko je godina prošlo. Za moju prvu izložbu u Varaždinu Vladimir Maleković napisao je kritiku koja je u potpunosti bila pozitivna i airmativna. U toj je kritici spomenuo da se pojavio mladi slikar koji nakon Murtića zna s bojom. Moram podsjetiti da je Vjesnik u ono doba bio novina neupitne društvene važnosti, a Maleković kritičar čiji je sud bio silno važan. Bio je kritičar s kičmom. Faktotum. Ta mi je kritika puno značila, i za to sam mu bio jako zahvalan. A sad ovo drugo. Murtić, kako je izvrsno pisao Zidić, izuzetno je ekonomičan s bojom. Temelj njegove palete su osnovne boje crvena, plava, zelena, žuta i puno crne. Nevjerojatno je da se s tako malo boja može biti tako veliki kolorist, što je on bez dvojbe. Željka Čorak napisala je divan tekst o njegovoj crnoj boji. Zapravo u tome ima jedne apsurdne točnosti. U crnoj boji su sve boje, jer ih upija, a kao što znamo, bijela odbija. U tome je ogromna tajna Murtićeva kolorizma. Iz njegove crne valjda emaniraju sve boje. Ja gotovo uopće ne trošim crnu, nego pariškoplavu, koja sugerira dubinu. Dakle, moja paleta je puno bogatija, što ne mora značiti da je bolja i eikasnija. Primjerice, Dulčić mi je puno bliži paletom. Ja se često koristim "iščašenim sladolednim bojama". Osim toga, Murtić je bard i promicatelj apstrakcije u herojsko doba šezdesetih. Ja sam stigao na gotovo. Mogu me jedino uspoređivati po energiji. • Sjećamo se, u Radničkoj galeriji, vaših radova na pleksiglasu. Koliko vas to inspirira? Inspirirala me jedna reklama ispod pleksija. Zanimljivo je kod tog slikanja da sam slikao kao naivci, s druge strane pleksija. To je zahtijevalo posebnu koncentraciju, jer sam morao pratiti redoslijed boja prilikom nanošenja. Kod zadnjih slojeva više nisam niti vidio što sam naslikao. Tada bih okrenuo pleksi, skinuo zaštitni sloj, i konačno vidio što sam naslikao. Kada sam se vratio slikanju na platnu, nekoliko dana mi je trebalo da se vratim na klasičnu tehniku slikanja. • I na kraju, kakvi su vam daljnji planovi? Ah... planovi? Planovi su spasonosni predjeli nade!
GORAN VOJNOVIĆ piše: Karmela Devčić snimke: Proimedia AUTOR KNJIGE 'ČEFURI RAUS!' NAPISAO JE JOŠ JEDAN ROMAN O MARKU ĐORĐIĆU, LIKU KOJI GA JE PROSLAVIO NE IDEM U PLANINE, ALI SLOVENSKU LJUBAV PREMA PLANINAMA RAZUMIJEM. BITNO MANJE RAZUMIJEM OPSESIJU SLOVENACA DALMACIJOM I LOŠIM DALMATINSKIM PJEVAČIMA
Change language