Svijet kulture 137

Fuji Bank. Njezin otac je također radio u banci i neprestano je bio na putu; kada se
rodila Yoko, on je bio u San Franciscu i djevojčicu je vidio tek kada je napunila tri
godine. Za vrijeme bombardiranja Tokija bio je u Hanoiu.
Djevojčica je dobila priliku za sjajno obrazovanje - podučavana je kršćanstvu jer
je njezin otac bio kršćanin, budizmu i klaviru. Nakon rata pohađala je ekskluzivnu
predškolu gdje su joj razredni kolege bili dva careva sina. Kasnije je upisala, kao prva
žena u Japanu, studij ilozoije na sveučilištu Gakushuin. No, odustala je nakon samo
dva semestra. Svoje napuštanje fakulteta opisala je nevoljkošću pokoravanja bilo
kakvom autoritetu i instituciji."Osjećala sam se kao domaća životinja koju hrane
informacijama", rekla je. Njezini su kolege pak imali drukčije mišljenje. "Bila je nesretna
ako je niste tretirali kao kraljicu."
U to vrijeme se njezini roditelji sele u SAD zbog očeve profesije, u gradić Scarsdale
u državi New York. Uskoro im se pridružuje i Ono, 1953., te upisuje progresivnu
žensku školu Sarah Lawrence u Bronxvilleu. Mlada Japanka je slušala satove glazbe i
umjetnosti, no nije se uklopila u novu sredinu. Ubrzo upoznaje studenta s Juilliarda
Toshija Ichiyanagija i za njega se 1956., na zgražanje roditelja, udaje. S njime se seli na
Manhattan, gdje živi sljedeće desetljeće. Nedugo prije nego što je napustila koledž,
u studentskim novinama je objavila kratku priču pod nazivom "Of a Grapefruit in the
World Park" o skupini prijatelja koji pokušavaju odlučiti što učiniti s grejpfrutom koji
je ostao nakon piknika.
Mnogi će reći da umjetnost Yoko Ono ima svojevrsni amaterski element - činjenicu
da bi to zapravo svatko mogao napraviti. Slavni rock kritičar Lester Bangs za Yoko
Ono je svojevremeno napisao da ona ne može zadržati melodiju čak ni u torbi. No, za
razliku od svojih suvremenika, a kasnije i Beatlesa, Ono je bila glazbeno školovana,
znala je čitati note i u koledžu je slušala skladbe Arnolda Schönberga.
Odrasla je u dvojezičnoj sredini i odgajana u tradiciji dvaju kultura - istočnjačke
i zapadnjačke. U New Yorku se izdržavala podučavajući pjevanje japanskih narodnih
pjesama i kaligraiju. Poznavala je i ostale japanske umjetničke forme kao što su
Kabuki (kazalište) i waka (forma japanske kratke pjesme). Bila je idealno pripremljena
za ulazak u njujorške umjetničke avangardne krugove 1950-ih godina, čiji su se
protagonisti furali na Duchampa i Zen budizam.
Najbolji primjer umjetnika tog vremena bio je skladatelj John Cage, Schönbergov
student kojeg je Ono upoznala zahvaljujući svom suprugu. U tom krugu bio je i
umjetnik Allan Kaprow, kojem možemo zahvaliti kovanicu hepening - "naziv koji
obuhvaća umjetnost istodobno uporabljenih raznolikih - likovnih, glazbenih i
scenskih - izražajnih sredstava u obliku rasutih i gdjekad usporedno izvedenih
događaja bez razvidne vremenske i narativne strukturacije te bez oštre granice između
izvođačkog i gledateljskoga prostora, nepredvidljiva konteksta izvedbe i kolebljiva
odnosa između ikcije i zbilje, koji bi gledatelja imao nagnati na aktivno sudioništvo"
(Leksikografski zavod Miroslav Krleža).
1960. Yoko nalazi stan u ulici Chambers na broju 112 koji iznajmljuje za 50 dolara i
50 centi mjesečno. Od prosinca 1960. pa sve do lipnja sljedeće godine tamo se održala
serija koncerata u izvedbi 11 glazbenika i umjetnika. Na tim događajima ponekad bi se
pojavilo i dvjesto ljudi, a koji put bi svratili i Cage ili Duchamp.
Taj avangardni umjetnički krug bio je dominantno muški - Yoko su u to vrijeme
doživljavali tek kao ženu koja nešto organizira u svome stanu. Posebno ju je
razbjesnilo kada je sa serijom sličnih događanja u galeriji na Madison Avenue krenuo
tip pod imenom George Maciūnas. On je u SAD stigao iz Litve 1948. godine kao
tinejdžer i studirao je povijest umjetnosti. Onda je oko 1960-e odlučio ponovno
izmisliti umjetnost skinuvši je s njezina pijedestala. Na njega su uveliko utjecali
Duchamp i Cage.
Maciūnas je ponudio i Yoko da izvede nešto u njegovoj galeriji. Iako nikada nije
imao novca, to ga nije sprečavalo da iznajmljuje prostore, ima telefone ili bilo što
drugo. Nikada nije plaćao svoje račune. Ono je imala svoju izložbu u srpnju 1961., no
galerija se mogla posjetiti samo tijekom dana jer u njoj nije bilo struje. Njezina izložba
bila je posljednja u toj galeriji. Yoko je vodila posjetitelje po izložbi jer se očekivalo od
njih da sudjeluju u nekim djelima, poput "Painting to Be Stepped On" ("Slika na koju
treba stati"). Ovaj rad je imao dvije reference - jedna je bila slavna fotograija Jacksona
Pollocka objavljena u časopisu Life na kojoj vidimo kako Pollock hodajući po platnu
na podu šprica po njemu boju s kista. Druga referenca je bila način na koji su u 17.
stoljeću u Japanu otkrivali kršćane prisiljavajući ih da stanu na sliku Djevice Marije s
Isusom na podu. Ako bi odbili, mučili bi ih i ponekad smaknuli.
Ujesen 1961. godine Yoko Ono je održala koncert u Carnegie Recital Hallu koji je
primao 300 posjetitelja. U organizaciji joj je pomogao prijatelj Maciūnas, a dvorana
je navodno bila puna. Koncert je završio, pisalo je u Village Voiceu, vrištanjem,
dahtanjem, brojnim zvukovima boli i zadovoljstva pomiješanih sa stranim jezikom
koji zapravo nije bio nikakav jezik.
To je bila umjetnost kakvu je Maciūnas imao na pameti - koristila je svakodnevne
materijale, bila je duhovita, samu sebe nije shvaćala previše ozbiljno i prije svega
bila je - antielitistička. Nazvao ju je Fluxus. Yoko s time nije bila oduševljena i držala
je da nije dobro da se grupa raznolikih autora naziva istim imenom. No, Maciūnas
nije odustajao od te ideje, u jednom trenutku je planirao čak kupiti otok na kojem
bi organizirao samoodrživu Fluxus zajednicu. To nikada nije ostvario, ali je kupio i
preuredio dvadeset zgrada na Manhattanu. I taj mu je projekt propao, no to je bio
začetak SoHo-a, kvarta koji je u 1980-ima postao centar suvremene umjetnosti.
U Japan se Yoko Ono vratila 1962. godine i u Tokiju joj je, tada već bivši suprug,
organizirao izložbu na kojoj je ona izvela nekoliko hepeninga s 30 drugih umjetnika
koji su se ponašali prema njezinim instrukcijama. U tamošnjim medijima je
dobila zločestu kritiku - napisao ju je zapadnjak Donald Richie, optuživši je da je
staromodna i da je većinu ideja kopirala od ljudi iz New Yorka, posebno od Johna
Cagea. Zbog loše kritike Yoko je završila u sanatoriju.
Po izlasku se preudala, ovoga puta za Tonyja Coxa, američkog promotora
umjetnosti, i 1964. je objavila svoju prvu knjigu pod nazivom "Grapefruit", koja je
bila kolekcija instrukcija za umjetničke performanse. A glasile su otprilike ovako:
"Djelo pod nazivom 'Sunce': Gledajte sunce dok ne postane kvadrat". To su bile
instrukcije za imaginarno djelovanje. U eseju koji je napisala za japanske art novine
Ono je ponudila koncept "izmišljene istine", objašnjavajući to da su stvari o kojima
razmišljamo, jednako realne kao stolac na kojem sjedimo.
Ono što je Yoko Ono radila bila je - konceptualna umjetnost. U New York se vraća
1965. te, ponovno u Carnegie Recital Hallu, ima izložbu "New Works of Yoko Ono",
gdje izvodi svoj vjerojatno najbolji rad "Cut Piece". Snimak ovog performansa možete
naći na YouTubeu, a izgleda otprilike ovako - izvođač, u ovom slučaju Yoko Ono,
potpuno odjevena sjedi na podu pozornice. Posjetitelji su pozvani da na pozornicu
dolaze jedan po jedan i škarama odsjeku komad njezine odjeće, koji mogu i zadržati.
Yoko je tvrdila da je tijekom tih performansa uvijek nosila svoju najbolju odjeću.
"Cut Piece" je interpretiran kao oblik striptiza koji muškarci izvode u svojoj
glavi kada vide atraktivnu ženu. Ovaj rad se tumači i kao rani oblik feminističke
umjetnosti. Yoko ga je izvodila i u Japanu, no s drugim konotacijama na pameti.
"To je bilo u duhu Zen tradicije, da radiš stvari kojih se najviše sramiš i da onda
vidiš što možeš izvući iz toga." Također, performans se referirao i na priču o Budhi
koji je ljudima dao sve što su ga tražili, da bi ga na kraju pojeo tigar. Ono je tako
nudila sve što ima strancima i zato je uvijek nosila svoju najbolju odjeću. "Umjesto
da dajem publici ono što želim, publika od mene uzima ono što ona hoće",
objašnjavala je umjetnica.
"Cut Piece" je izvela i dva puta u Londonu - 1966., kada su prilično agresivni
muškarci skinuli gotovo sve s nje, uključujući i rublje. Ovaj performans nakon toga
nije izvodila sve do 2003. godine.
Negdje u to vrijeme Yoko upoznaje i Lennona. Priča kaže kako je 9. studenoga
1966. u londonsku galeriju Indica, dan prije nego što je Yoko Ono trebala otvoriti
svoju izložbu, navratio John Lennon. Indica - nosila je ime prema vrsti marihuane
- bila je kontrakulturna galerija kratkog vijeka, a jedan od njezinih patrona bio je i
Paul McCartney. Umjetnica je pratila mladu zvijezdu tijekom obilaska izložbe. Yoko
je godinama tvrdila da u tom trenutku nije imala pojma s kime ima posla. Jedan od
radova bila je i jabuka na postamentu. Lennon je pitao koliko taj rad košta. "200
funti", odgovorila je Yoko. Lennon je uzeo jabuku i zagrizao je. Sljedeći rad bile su
ljestve na koje se posjetitelj penje da bi na stropu kroz veliko staklo gledao komad
papira na kojem piše: "Da". Lennonu se to jako svidjelo.
Neko vrijeme dvoje umjetnika su bili samo prijatelji. U to doba Beatlesi još nisu
snimili album "Sgt. Pepper". Lennonu je bilo tek 26 godina, a Yoko je napunila 33. U
vezu su se upustili dvije godine kasnije, a javno su je obznanili u lipnju 1968. godine.
Sljedećih 12 godina proveli su nerazdvojni, sve do naprasne Lennonove smrti
1980. godine. Njezina umjetnost je u tom razdoblju bila kombinacija pop glazbe i
političkog aktivizma.
Kada su se vjenčali, Lennon je nastupao pred milijunskom publikom, a Yoko
tek pred stotinjak ljudi. Stoga je i ona odlučila postati pop zvijezda i proširiti svoju
publiku. Do danas je tako objavila 22 albuma. Uostalom, ideja za pjesmu "Imagine"
bila je njezina, no copyright na pjesmu, kao jedan od autora, dobila je tek 2017.
godine. A početkom ove godine objavljen je tribute album "Ocean Child: Songs of
Yoko Ono", na kojem njezine pjesme izvode Death Cab for Cutie, David Byrne, Yo La
Tengo, Japanese Breakfast, Sharon Van Etten, Flaming Lips i drugi.