100% DESIGN LONDON - DalCasa

Zagrebački umjetnik Zdenko Šlibar profesionalni je
kipar, a umjetnički mu izričaj obuhvaća i rad s keramikom.
Njegove prepoznatljive skulpture, pomalo
grube i sirove, a istodobno snažne u autorskom
izrazu, “hladni” materijali, bronca i žica, koji prevladavaju,
govore dosta o hladnoći današnjice, otuđenju i nedostatku
emocija. S druge strane, iz njih se nerijetko iščitava
doza humora, ali i poetika koja izvire iz grubih, masivnih
formi i završava u nježnoj igri krhkih žičanih oblika.
Kraj dvadesetog stoljeća donio je u promišljanjima suvremenih
estetičara, umjetnika i povjesničara umjetnosti priču
o kraju modernizma i novome početku umjetnosti kao
totalnog projekta s onu stranu tradicionalnih kategorija
novovjeke estetike. Dok neki, dakle, već podosta vremena
govore o smrti slike, slikarstva i uopće tradicionalnih
medija umjetničkog izražavanja, pred najezdom novih
medija, ipak nalazimo dosta života, odnosno vitalnosti u
radovima pojedinih umjetnika, a čiji je fokus upravo na
tradicionalnim umjetničkim formama.
Skulptura Zdenka Šlibara uvijek se referira na čovjeka ili
neko njegovo stanje. Na prvi susret, apstraktni oblici, grubo
rezani blokovi, neobrađene površine koje otkrivaju
prirodu materijala i pridonose nekoj unutrašnjoj dinamici
skulpture, pomalo otkrivaju ljudski oblik, stav, pa čak i
osjećaj zamrznut u materijalu. Često apstraktni oblici antropomorfnih
konotacija funkcioniraju pomalo kao metafora
za neizrecivo, a itekako opipljivo stanje današnjice,
kada ljudi sve više nalikuju jedni drugima, a pritom imaju
vrlo malo međusobnih dodira.
Šlibarovi radovi izlagani su na petnaestak samostalnih i
isto toliko skupnih izložbi. Jedna od koncepcijski zanimljivijih
izložaba na kojoj je prisutan njegov rad “problematizirala
je pojam erotskoga (čulnoga, strasnoga, požudnoga
i spolnoga) u suvremenom društvu; erotskoga čija je
predodžba u novije vrijeme doživjela značajnu promjenu,
izgubivši punoću prvotnoga značenja i vlastitost intime, a
zadobivši na ispraznosti, površnosti i hladnoći”. Od umjetnika
koji su sudjelovali u tom projektu tražilo se “da reagiraju
angažirano i provokativno na činjenicu gubljenja
iskrenosti osobnog intimizma u općem procesu globalizacije.
Da reagiraju kritički, ironično i čak satirično na erotiku
kao ‘potrošački artikl’ i unosnu ‘robu’ u masmedijima,
te tako na njezino stalno klišejiziranje i banaliziranje. I da
naposljetku svojim djelima naznače je li istinska erotika
postala jedna vrsta utopije – je li to jedno nedohvatljivo,
imaginarno, idealno stanje, koje je postalo neostvarivo”
Odabrani umjetnici – ponajviše keramičari i kipari, koji su
sudjelovali u ovome projektu, reagirali su velikim dijelom
angažirano, čak provokativno i ironično, ali i poetično.
Erotičnost, a nekad i eksplicitniji prikaz seksualnosti, može
se iščitati u Šlibarovim radovima. Ipak, bavljenje ljubavnim
odnosima teško da mu je osnovna preokupacija
u radu. Višeslojnost i aluzivnost njegovih skulptura dotiču
brojna pitanja o stanju čovjeka danas, njegove egzistencije
i položaja, time uključujući i emotivnu stranu ljudske
osobnosti. Jedna od takvih skulptura izrazito je poetičan
“ready made”: dvije ručke otrgnute sa slavine, jedna
za vruću, druga za hladnu vodu, pričvršćene su na crvenu
ciglu tako da stoje jedna do druge ne dodirujući
se. Između njih, cijelom širinom cigle, dijeleći je na pola,
prolazi crvena traka simbolizirajući prepreku iz koje se
naslućuje i zabrana, granica između dvaju individualnih
svjetova koji se nikada ne mogu spojiti. Očitoj sličnosti
usprkos. Harmonična kompozicija, čak i elegancija skulpture,
iako je sastavljena iz vrlo prozaičnih, gotovo banalnih
dijelova, uz jak simbolični naboj, čine je jednom
od zanimljivijih eksperimentalnih radova zagrebačkog
umjetnika.
Jedna od važnijih samostalnih izložbi Zdenka Šlibara bila
je ona pomalo začudnog naziva “Samoljudi” u ULUPUH-u
u svibnju 2005. godine. Dvadesetak skulptura i instalacija
nosilo je neku opću poruku da su ljudi, unatoč životu u
mnoštvu, individue koje najviše nose osamu i otuđenost.
Tri Šlibarova rada nalaze se u javnim prostorima u Zagrebu
i Podsusedu. Član je ULUPUH-a, LIKUM-a i Hrvatskog
keramičarskog udruženja KERAMEIKON iz Varaždina.
67