ISSN-2233-0917
Bajrak ponosa je u rukama hrabrih - Saff.ba
Bajrak ponosa je u rukama hrabrih - Saff.ba
- No tags were found...
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
ta) uspio u Beograd protjerati<br />
Mehmeda Mešu Selimovića, uz<br />
svesrdnu pomoć<br />
jednoga broja<br />
bezdušnih, nazovi muslimana,<br />
najvjerovatnije tako skrivajući<br />
istinu o mučkoj likvidaciji<br />
Mešinog brata, partizanskog<br />
oficira, ubijenog poput hiljada<br />
uglednih Bošnjaka po završetku<br />
Drugog svjetskog rata. 1967.<br />
godine Muhamed Filipović sa<br />
svojim esejem Bosanski duh u<br />
književnosti, šta je to hrabro staje<br />
uz Mehmedaliju i prihvata na<br />
sebe dio ogromnog tereta svakojakih<br />
optužbi. Istovremeno<br />
on mudro pokušava upozoriti<br />
javnost šta je to kod Maka što prekodrinskoj<br />
politici smeta i ne odgovara i kakvi se<br />
iza toga sve kriju njeni ciljevi. Nastavljajući<br />
svoju borbu Dizdar zajedno sa Alijom Isakovićem<br />
radi na prijedlogu “bosanske je-<br />
zičke verzije”<br />
srpsko-hrvatskog jezika, koja<br />
bi se, po njima, koristila kao prirodna na<br />
prostoru BiH. Svojom postojanošću i hrabrošću<br />
kao da je želio Bošnjacima u praksi<br />
pokazati šta je mislio kada nam je poručio:<br />
“Trebali bi se konačno sastati sa već davno<br />
odbjeglim vlastitim srcem.” Briga za Bošnjaka,<br />
zbog njegove naivnosti i dobrodušnosti,<br />
najslikovitija je u Mehmedovom stihovnom<br />
pitanju: Trebaš da živiš međ ljudima<br />
/ a riječi nemaš / trebaš da živiš međ vucima<br />
/ a zuba nemaš? O svom vatanu je govorio<br />
ovako: “Bosni je suđeno da sanja o pravdi, da<br />
radi za pravdu i da na nju čeka, ali da je ne<br />
dočeka.”<br />
Svoju poeziju je adresirao rečeni-<br />
com: Za sve pod nebom dobre ljude / i za sve<br />
dobre / Bošnjane. Mehmedalija je uvijek, za<br />
razliku od mnogih, davno znao ko je i šta<br />
mu je činiti: Ovdje se ne živi samo da bi se<br />
živjelo / ovdje se ne živi samo da bi se umrlo /<br />
ovdje se umire da bi se živjelo.<br />
Bosanski<br />
velikohrvati<br />
Lovrenovići<br />
i ini tvrde da<br />
promišljanje<br />
gospodina<br />
Krleže o Bosni<br />
nije ispravno<br />
jer je izvedeno<br />
iz književniku<br />
podastrtih<br />
netačnih<br />
historijskih<br />
podataka. Ovo<br />
je i smiješno i<br />
žalosno.<br />
Srpsko-hrvatska dvoglava<br />
aždaha<br />
Velikosrpskoj javnoj i velikohrvatskoj<br />
tajnoj dvoglavoj<br />
aždahi, 1968. godine zadala<br />
je težak udarac njegova knjiga<br />
naslovljena sa Stari bosanski<br />
tekstovi. U njoj je historijski<br />
elaborirao i dokazao hiljadugodišnje<br />
postojanje države<br />
Bosne, bosanskog jezika (jezika<br />
Bosne) i njenih stanovnika,<br />
dobrih Bošnjana, po vjeri<br />
bogumila. Objasnio je i dokumentovao<br />
da je glagoljica<br />
bila pismo bosanskog sveštenstva<br />
i da su ovdje u Bosni prvi<br />
put sa zapadnog latinskog u<br />
istočni grčki, vjerskih jezika katoličanstva<br />
i pravoslavlja, na glagoljicu prevođena<br />
jevanđelja. (Marijansko jevnđelje XII<br />
vijek). Predočio je postojanje Humačkih<br />
ploča pronađenih kraj Ljubuškog, zatim<br />
povelje, darovnice i pisama koja datiraju<br />
skraja X i početka XI vijeka prevedenih<br />
sa glagoljice na “bosančicu”,<br />
pismo Bosne<br />
dokazujući da Povelja Kulina Bana<br />
nije jedini spomenik svjetovnog karaktera<br />
pisan na narodnom jeziku, reprezent<br />
bosanskog kulturnog naslijeđa. Pojasnio<br />
je i objasnio zašto je došlo do negativnog<br />
odnosa bogumilskog monoteističkog<br />
vjerovanja (bosanske crkve) spram zapad-<br />
ne katoličke crkve za koju kritički kažu<br />
da: “služi knezu vijeka”<br />
(odala se užicima<br />
i porocima ovog svijeta i zato je naziva<br />
sotoninom crkvom). Istočnoj crkvi, pored<br />
toga, javno zamjeraju što je podmitljiva<br />
(starješine se na visoke položaje postavljaju<br />
pomoću mita). Bosanskim bogumilskim<br />
vjerskim velikodostojnicima,<br />
koji su živili od svog rada, nisu trebale<br />
crkvene zgrade jer su vjerske obrede<br />
obavljali najčešće u za to napravljenim<br />
skromnim kolibama, kad su vremenski<br />
uslovi dozvoljavali vani, a zimi po<br />
kućama. Oni u tom vremenu razbijaju<br />
misterij države i njene vlasti u kojima<br />
je carovala strahovlada nad narodom,<br />
njegovana od strane crkvene hijararhije<br />
Carigrada i Rima. Papu i patrijarha carigradskog<br />
nazivaju inkarnacijom samog<br />
nečastivog. Ta borba demistifikacije zla<br />
razvila je, baš ružno rečeno, “heretičku<br />
književnost” (hereza je pogrdan naziv<br />
dat za sve ono što nije na pravcu ova dva<br />
crkvena učenja kao i patarenstvo i paganstvo)<br />
zacrtanu pojavom “Tajne knjige”<br />
(posjeduje je samo bečka nacionalna biblioteka),<br />
a završava knjigom “Početijem<br />
svijeta” u kojima je osnovni motiv, ideja<br />
vodilja čovjeka kroz život: “pobjeda dobra<br />
nad zlim i potreba da se zlo savlada<br />
pravednim životom i radom”. Bosna je<br />
tada po Krleži: “Jedino evropsko ostrvo<br />
gdje se poštuje sloboda savjesti i uvjerenja.”<br />
Evo, poslije vjerovanja u Jednog Boga,<br />
neprihvatanja kipova, slika, krsta,<br />
zvona i odbijanja trojstva, krucijalno<br />
važne podudarne tačke sa islamom i<br />
odgovora zašto je isti, od strane ogromnog<br />
broja Bošnjaka bogumila masovno<br />
i bezrezervno prihvaćen. To je<br />
izgledalo kao jedan veliki fenomen da<br />
narod koji stotinama godina, bukvalno<br />
vijekovima, strada, krvari, biva ubijan<br />
i proganjan u križarskim i krstaškim<br />
ratovima zato što neće da se odrekne<br />
svoje vjere, a onda dobrovoljno, bez<br />
ikakve prisile koje u islamu ne smije ni<br />
biti, prihvata novo vjersko učenje. Ustvari,<br />
analizirajući podudarnost bogumilstva<br />
i islama dolazi se do zaključka da<br />
su Bošnjaci tada samo promijenili naziv<br />
vjerske odrednice bogumil u musliman.<br />
Mehmedalija ovako, zbog zla nanesenog<br />
svojim precima, kaže za pape i patrijarhe,<br />
poglavare zapadne i istočne crkve tog<br />
vremena u pjesmi “Zapis o prijestolju”:<br />
Kakvo to lice čudno vidim / na svetoj stolici<br />
/ Kakvo to lice vidim na stolici / Petra<br />
i Pavla / To lice sveto odraz je kleti / samoga<br />
Dijavla. Spominjanje “Pavla” nije<br />
ni naivno ni slučajno. On je historijski<br />
potvrđeno bio monoteista. A evo kako<br />
glase vidoviti stihovi pjesme naslova<br />
“Poruka”, koji su nam postali jasni tek<br />
po agresiji: Doći ćeš jednoga dana na čelu<br />
oklopnika sa sjevera / I srušiti do temelja<br />
moj grad / Blažen u sebi / Veleći / Uništen<br />
je on sad / I uništena je / Nevjerna njegova<br />
/ Vjera. . . Zakleo si se na to / Na kaležu<br />
na križu na oštrici mača / Pijan od pojanja<br />
prokletstva i dima tamjana. Nije se<br />
bojao, nije ga bilo strah reći istinu jer je<br />
čvrsto vjerovao i tvrdio da smrti nema:<br />
I nema kraja / Smrću je samo obasjana /<br />
Staza od gnijezda do zvijezda.<br />
Šta je stećak?<br />
Svo to vrijeme vrijeme, nije prestajao<br />
u listu “Život” objavljivati serijal priča o<br />
bosanskim legendama pod naslovom “Pečatom<br />
zlatnim pečaćeno”. A 1970. godine<br />
po obznanjivanju njegovog eseja “Marginalije<br />
o jeziku i oko njega”, život mu<br />
počinje visiti o koncu. “Neprijatelji Bosne<br />
odmah su u ovim zapisima naslutili po<br />
njih razornu opasnost od buđenja svijesti<br />
19. april - 9. džumade-l-uhra<br />
30