ISSN-2233-0917

More documents

Recommendations

Info

ta) uspio u Beograd protjerati Mehmeda Mešu Selimovića, uz svesrdnu pomoć jednoga broja bezdušnih, nazovi muslimana, najvjerovatnije tako skrivajući istinu o mučkoj likvidaciji Mešinog brata, partizanskog oficira, ubijenog poput hiljada uglednih Bošnjaka po završetku Drugog svjetskog rata. 1967. godine Muhamed Filipović sa svojim esejem Bosanski duh u književnosti, šta je to hrabro staje uz Mehmedaliju i prihvata na sebe dio ogromnog tereta svakojakih optužbi. Istovremeno on mudro pokušava upozoriti javnost šta je to kod Maka što prekodrinskoj politici smeta i ne odgovara i kakvi se iza toga sve kriju njeni ciljevi. Nastavljajući svoju borbu Dizdar zajedno sa Alijom Isakovićem radi na prijedlogu “bosanske je- zičke verzije” srpsko-hrvatskog jezika, koja bi se, po njima, koristila kao prirodna na prostoru BiH. Svojom postojanošću i hrabrošću kao da je želio Bošnjacima u praksi pokazati šta je mislio kada nam je poručio: “Trebali bi se konačno sastati sa već davno odbjeglim vlastitim srcem.” Briga za Bošnjaka, zbog njegove naivnosti i dobrodušnosti, najslikovitija je u Mehmedovom stihovnom pitanju: Trebaš da živiš međ ljudima / a riječi nemaš / trebaš da živiš međ vucima / a zuba nemaš? O svom vatanu je govorio ovako: “Bosni je suđeno da sanja o pravdi, da radi za pravdu i da na nju čeka, ali da je ne dočeka.” Svoju poeziju je adresirao rečeni- com: Za sve pod nebom dobre ljude / i za sve dobre / Bošnjane. Mehmedalija je uvijek, za razliku od mnogih, davno znao ko je i šta mu je činiti: Ovdje se ne živi samo da bi se živjelo / ovdje se ne živi samo da bi se umrlo / ovdje se umire da bi se živjelo. Bosanski velikohrvati Lovrenovići i ini tvrde da promišljanje gospodina Krleže o Bosni nije ispravno jer je izvedeno iz književniku podastrtih netačnih historijskih podataka. Ovo je i smiješno i žalosno. Srpsko-hrvatska dvoglava aždaha Velikosrpskoj javnoj i velikohrvatskoj tajnoj dvoglavoj aždahi, 1968. godine zadala je težak udarac njegova knjiga naslovljena sa Stari bosanski tekstovi. U njoj je historijski elaborirao i dokazao hiljadugodišnje postojanje države Bosne, bosanskog jezika (jezika Bosne) i njenih stanovnika, dobrih Bošnjana, po vjeri bogumila. Objasnio je i dokumentovao da je glagoljica bila pismo bosanskog sveštenstva i da su ovdje u Bosni prvi put sa zapadnog latinskog u istočni grčki, vjerskih jezika katoličanstva i pravoslavlja, na glagoljicu prevođena jevanđelja. (Marijansko jevnđelje XII vijek). Predočio je postojanje Humačkih ploča pronađenih kraj Ljubuškog, zatim povelje, darovnice i pisama koja datiraju skraja X i početka XI vijeka prevedenih sa glagoljice na “bosančicu”, pismo Bosne dokazujući da Povelja Kulina Bana nije jedini spomenik svjetovnog karaktera pisan na narodnom jeziku, reprezent bosanskog kulturnog naslijeđa. Pojasnio je i objasnio zašto je došlo do negativnog odnosa bogumilskog monoteističkog vjerovanja (bosanske crkve) spram zapadne katoličke crkve za koju kritički kažu da: “služi knezu vijeka” (odala se užicima i porocima ovog svijeta i zato je naziva sotoninom crkvom). Istočnoj crkvi, pored toga, javno zamjeraju što je podmitljiva (starješine se na visoke položaje postavljaju pomoću mita). Bosanskim bogumilskim vjerskim velikodostojnicima, koji su živili od svog rada, nisu trebale crkvene zgrade jer su vjerske obrede obavljali najčešće u za to napravljenim skromnim kolibama, kad su vremenski uslovi dozvoljavali vani, a zimi po kućama. Oni u tom vremenu razbijaju misterij države i njene vlasti u kojima je carovala strahovlada nad narodom, njegovana od strane crkvene hijararhije Carigrada i Rima. Papu i patrijarha carigradskog nazivaju inkarnacijom samog nečastivog. Ta borba demistifikacije zla razvila je, baš ružno rečeno, “heretičku književnost” (hereza je pogrdan naziv dat za sve ono što nije na pravcu ova dva crkvena učenja kao i patarenstvo i paganstvo) zacrtanu pojavom “Tajne knjige” (posjeduje je samo bečka nacionalna biblioteka), a završava knjigom “Početijem svijeta” u kojima je osnovni motiv, ideja vodilja čovjeka kroz život: “pobjeda dobra nad zlim i potreba da se zlo savlada pravednim životom i radom”. Bosna je tada po Krleži: “Jedino evropsko ostrvo gdje se poštuje sloboda savjesti i uvjerenja.” Evo, poslije vjerovanja u Jednog Boga, neprihvatanja kipova, slika, krsta, zvona i odbijanja trojstva, krucijalno važne podudarne tačke sa islamom i odgovora zašto je isti, od strane ogromnog broja Bošnjaka bogumila masovno i bezrezervno prihvaćen. To je izgledalo kao jedan veliki fenomen da narod koji stotinama godina, bukvalno vijekovima, strada, krvari, biva ubijan i proganjan u križarskim i krstaškim ratovima zato što neće da se odrekne svoje vjere, a onda dobrovoljno, bez ikakve prisile koje u islamu ne smije ni biti, prihvata novo vjersko učenje. Ustvari, analizirajući podudarnost bogumilstva i islama dolazi se do zaključka da su Bošnjaci tada samo promijenili naziv vjerske odrednice bogumil u musliman. Mehmedalija ovako, zbog zla nanesenog svojim precima, kaže za pape i patrijarhe, poglavare zapadne i istočne crkve tog vremena u pjesmi “Zapis o prijestolju”: Kakvo to lice čudno vidim / na svetoj stolici / Kakvo to lice vidim na stolici / Petra i Pavla / To lice sveto odraz je kleti / samoga Dijavla. Spominjanje “Pavla” nije ni naivno ni slučajno. On je historijski potvrđeno bio monoteista. A evo kako glase vidoviti stihovi pjesme naslova “Poruka”, koji su nam postali jasni tek po agresiji: Doći ćeš jednoga dana na čelu oklopnika sa sjevera / I srušiti do temelja moj grad / Blažen u sebi / Veleći / Uništen je on sad / I uništena je / Nevjerna njegova / Vjera. . . Zakleo si se na to / Na kaležu na križu na oštrici mača / Pijan od pojanja prokletstva i dima tamjana. Nije se bojao, nije ga bilo strah reći istinu jer je čvrsto vjerovao i tvrdio da smrti nema: I nema kraja / Smrću je samo obasjana / Staza od gnijezda do zvijezda. Šta je stećak? Svo to vrijeme vrijeme, nije prestajao u listu “Život” objavljivati serijal priča o bosanskim legendama pod naslovom “Pečatom zlatnim pečaćeno”. A 1970. godine po obznanjivanju njegovog eseja “Marginalije o jeziku i oko njega”, život mu počinje visiti o koncu. “Neprijatelji Bosne odmah su u ovim zapisima naslutili po njih razornu opasnost od buđenja svijesti 19. april - 9. džumade-l-uhra 30
i otpora njihove temeljito obrađivane, izdrilovane i indoktrinirane žrtve” – citat E. Dizdara. Otvorene četničke prijetnje sada i javno, usmeno, pa pismima i telefonskim pozivima u svaka doba dana i noći njemu i njegovim postaju svakodnevnica. Mehmedalija Mak Dizdar je u tom napisu skrnavljenje bosanskog jezika i nametanje svog od strane “pridošlica” Srba, kako je imenovao sve uvezene lektore, cenzore, urednike, novinare, učitelje, nastavnike i profesore jezika, nazvao doslovice “diktaturom manjine nad većinom”. Posebno se osvrnuo na izostavljanje ili zamjenu slova “h” prvo sa “j” i “v” pa “k” i “g”. Naveo je primjer kako su se đaci smijali kada je učiteljica Srbijanka na času pokušala izostaviti slovo “h” u rečenici: Prhnu ptica s grane. Dokazivao je da se nikada u Bosni nije govorilo, a niti je pravilno naprimjer umjesto “ duhan” reći “ duvan” ili kazati “odok” a ne “odoh”. Navodeći natpise iznad ulaza u rudnike gdje piše “sretno”, pobijao je ispravnost upotrebe riječi “srećno” u Bosni, a poslovicom “Trbuhom za kruhom” svjedočio da je riječ “hljeb” bosanskom jeziku strana. Pretapanje slovne skupine “š” i “t” u “ć” (štć) je u Bosni jezički okončano i pravilno je kazati “općina” a ne “opština“. Uvezene lektore i cenzore optužuje za haos koji je nastao u novinama, radiu i TV-u zbog njihovog nepoznavanja jezika Bosne, bosanskog jezika i nametanja srpsko-hrvatskog lingvističkog kodeksa koji je ovdje stran. Na ulici mu se, između ostalih mnogobrojnih doživljenih neprijatnosti, dojučerašnji prijatelj i kolega po peru Srbin unio u lice i izderao: “Šta je, mi ti Srbi ukrali slovo ‘h’. Puškama ćemo mi ovo raspraviti. Misliš li ti na svoje sinove?” Nažalost, i Enver Dizdar je sa sobom u grob odnio kao tajnu ime ovog (ne)čovjeka za kojeg je 2010. godine rekao da još živi u Sarajevu. A onda, kada se najmanje tome nadao, 1971. godine dodijeljen mu je veći stan. Par mjeseci sreći Dizdarovih nije bilo kraja. Konačno je književnik dobio prostor za svoj nesmetan rad, a i djeca su se mogla najzad raskomotiti. Ni slutio nije da je to bio završni čin monstruoznog zločinačkog plana koji nije mogao biti osmišljen bez saradnje tima psihologa, vrsnih poznavalaca ranjivosti ljudske duše i granica psihičke izdržljivosti čovjeka. Par mjeseci po useljenju, najmlađi sin Murkel mu iz poštanskog sandučeta donese plavu kovertu. Nakon iščitavanja njenog sadržaja Mehmedalija je uspio samo reći da ga strašno boli u prsima na koja je naslonio ruku, previvši se onako sjedeći u pasu. Nekoliko sekundi kasnije glava mu je klonula na pisaću mašinu pored koje je stajala čaše nedopijenog soka. Umro je u pedeset i trećoj godini života pročitavši službeni dopis Izvršnog vijeća SR BiH čiji je naslov glasio: “Rješenje o deložaciji”! U odluci je obrazloženo da je ista donešena zbog bespravnog zaposjedanja državne imovine, odnosno samovoljnog useljenja u stan od strane imenovanog ?! Poslije njegove smrti niko više nikada nije spomenuo iseljavanje njegove porodice čiji članovi i danas tu stanuju na osnovu prvobitnog konačnog rješenja o dodjeli stana Maku, kojem se on toliko radovao, izdatog od strane istog tog Izvršnog vijeća. Svaki komentar je zaista suvišan. “Moj otac je ubijan i mrcvaren postepeno, vješto doziranim instrumentima i metodama ‘specijalnog rata’ psihološkim i ‘književno-estetskim’ presingom i torturom, a konačno umoren, dokrajčen užasno ponižavajućim falsifikovanim optužbama, surovim udarom na egzistenciju i mogućnost opstanka. Završni udarac mu je zadat pismom. Ono ga je dotuklo”, zapisao je njegov najstariji sin, očevidac svih tih događanja. A što se tiče odnosa ovog poetskog velikana prema vjeri na koju mu neki, ne znam odakle im hrabrost, uzimaju pravo, evo jedan primjer kako u Mehmedalijinoj verziji glasi hadis Muhameda, a. s., da je najveća borba (veliki džihad), borba sa samim sobom: Jer najmanje znaš da u svome žiću / Najteža hrvanja su / I ratovi pravi / U samome / biću. Svoju tevbu, iskreno pokajanje Gospodaru, Dizdar je izgovorio i zapisao ovako: Bože / Oprosti mi / što sam tek došao / Tamo odakle sam pun nade i pošao. Šta je stećak? Oličenje gorštaka Bošnjaka Šta radi Bošnjak na stećku ? Stoji uspravno. Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nigdje, niko nije pronašao Stećak na kome Bošnjak kleči ili moli. Na kome je prikazan kao sužanj. Ovo je citat velikog prijatelja Bosne, koji se sa njom čitav život poistovjećivao, najvećeg hrvatskog književnika Miroslava Krleže. Riječ “Bosanac” je u skladu (sukladno) sa istinom zamijenjena riječju “Bošnjak” jer su se tako od desetog vijeka 19. april - 9. džumade-l-uhra 31 (stoljeća) pa nadalje, po pisanim tragovima, izjašnjavali i bili imenovani stanovnici (žitelji) ove najljepše države na svijetu, bez obzira na vjeru! Bosanski velikohrvati Lovrenovići i ini tvrde da promišljanje gospodina Krleže o Bosni nije ispravno jer je izvedeno iz književniku podastrtih netačnih historijskih podataka. Ovo je i smiješno i žalosno. Oni koji se nikada nisu odredili (očitovali) o križu iznad Mostara koji sem provokacije Bošnjaka uveliko ugrožava sigurnost avionskog (zrakoplovnog) saobraćaja, o stećku iscrtanog šahovnicom ispred mostarske općine što je falsifikovanje povijesti, (jedan od njih je predsjedavajući instituta za zaštitu historijskih spomenika) o dvije škole pod istim krovom, o aparthejdu nad Bošnjacima u Stocu. . . uporno govore neistinu. Nažalost, nisu sami. Poput mnogih i oni lagodno žive od funkcija i novca države BiH, a sve čine da je unište. Rahmetli Adil Zulfikarpašić pričao je da mu se Mak žalio, još kao mladić, kako je poslao jednu pjesmu u Zagreb da se objavi. To je i učinjeno, ali je ispod, kao njen autor bio potpisan Novak Simić književnik kojem je i dao tu pjesmu da je ponese! Stariji brat Hamid mu je uz osmijeh rekao da se ne sekira i kako je to dokaz da ono što radi sigurno vrijedi. Lovrenovići nikada o istinitosti tog događaja ništa nisu kazali, mada je jednom od njih književnost profesija. Riječima se nekim divimo, a nekih se riječi opet stidimo – poručio je ovakvima, još davno, Bošnjak Mehmedalija Mak Dizdar. “Maka se jednostavno ne može i ne smije više zaobilaziti, ako se želi afirmisati Bosna. On je jedan od najvećih simbola Bosne koji će još rasti. Njegovo vrednovanje nije završeno. Još niko nije protumačio sve tajne Mehmedalijinih stihova, poruka...” Ovo je na neki način i amanet Bošnjaka rahmetli Adila Zulfikarpašića.
Page 1 and 2: Uvodnik: Liderstvo reisa Kavazović
Page 3: SAFF broj 338 Sadržaj Hutbe iz tri
Page 6 and 7: Hutba Bajrak ponosa je u rukama hra
Page 8 and 9: Hutbe iz tri sveta mesdžida Mekka:
Page 10 and 11: Polumjesec Hafiz Almir Kapić Hafiz
Page 12 and 13: Travnik Psi lutalice napadaju djecu
Page 14 and 15: Aktuelno Reakcije na tužbu Fahrudi
Page 16 and 17: postoje organizovane paravojne jedi
Page 18 and 19: Kolumna Borba za opstanak Klopka za
Page 20 and 21: vanja Bošnjaka sa Bosancima, jer t
Page 22 and 23: Društvo Promocija knjige “Genoci
Page 24 and 25: Vjerovatno za njih i televizijsko s
Page 26 and 27: Društvo Pogledi Sistematsko potkop
Page 28 and 29: Društvo Zašto i kako je ubijen Bo
Page 32 and 33: Glas islamskih učenjaka Intervju:
Page 34 and 35: Et-Temimi: Dogovor o pomirenju treb
Page 36 and 37: Sa‘d mu uzvrati riječima: “All
Page 38 and 39: Islamske teme Muhammedove, a.s., vj
Page 40 and 41: Arapa su se polahko iskorjenjivale.
Page 42 and 43: Islamske teme Razmišljanja Izborom
Page 44 and 45: Islamske teme Poslanica o islamskom
Page 46 and 47: Kur’anska pravna regulativa I por
Page 48 and 49: Zločin Svjedočenje Srba o ratnim
Page 50 and 51: Zelena transferzala Zagreb Šesti s
Page 52 and 53: Islamnet Velika Britanija Margaret
Page 54 and 55: SAD Novinari pozivaju da se pobiju
Page 56 and 57: Svijet medija Eksplozija nasilja je
Page 58 and 59: Reportaža Naše knjige u izdanju B
Page 60 and 61: Jones (Fransis Džons), da bi je Il
Page 62 and 63: Kutak za islamsku omladinu Aziz Red
Page 64 and 65: No comment Lopov pogrešno parkirao

ISSN-2233-0917

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?