SLOVENA^KI UKLETI PESNICI

“Stan’, serdare, lakovjeran li si.
Pri|’ omjeri, pa }e{ isko~iti;
k’o posrne, mudrovat mu brane;
nije {ala {to se uradilo.
Izveo se narod iz svijesti,
uzvijali Turci i Mle~i}i,
obla~i se sa svakoje strane;
uzjarila bra}a pravoslavna
okolo nas na ~etiri strane.
Dok pomo`e{, da se ne odmo`e;
ve}e `alim bruke nego muke.
Car se ka`e, no ako uzla`e,–
ta nesre}a ~emu }e prilicat?!„
2) U drugoj prilici iguman Teodosije Mrkojevi} replicira
serdaru Vukalu:
“Velikoga ~uda te mi pri~a{!
I po tome dr`i{ ga za cara?!
To je huka glupoga naroda,
ja ti za to pjan poigrâ ne bih„.
3) Serdar Vukale, qut na stalne sumwe igumana Teodosija
Mrkojevi}a, reaguje:
“Hvala bogu, nesre}na ~ovjeka!
Na kraj mu se stat’ ne mo`e nigda:
u wega su kuke i zavrake
i mudrine neke iz dubine,
{to ni vragu na um do}’ ne mo`e.
I on misli u wegovoj glavi
da mi ni{ta slano ne jedemo...„
4) Vladika Sava se obra}a narodu monologom:
“Dobro do{li, bra}o Crnogorci!„
...
Al’ me dobro ~ujte i vjerujte,
rad bih bio za {to ste}’ ne mogu:
za ovacah mojih tri hiqade,
za mojijeh stotinu volovah –
da vas danas na sakupu nije,
jer se bojim bruke i grdila„.
5) [}epan Mali, iako la`a i skitnica, ali zbog znamenite
epohe koju je u~inio u Crnoj Gori predstavqen je, ipak, kao mudar,
inteligentan i vje{t ~ovjek, {to se vidi iz monologa kojim se prvi
put obra}a crnogorskom narodu:
“Pozdravqam te, vite{ki narode,
prava diko roda slavenskoga,
57