BEHAR

INSTITUT ZA POLIGRAFIJUPomesti mediokritete –jedini izlaz za MostarTaj zlokobni afinitet spram registracije svega što povlači i utvrđuje nepremostive jazove, uzistvoremeno ubijanje i same pomisli na bilo kakvo isticanje humanizma mostogradnje, kaopretpostavke susreta, suštinski gledano predstavlja najveći problem Mostara.Piše: Enes RatkušićMisliti Mostar, bez obzira na promatračkuperspektivu, neizostavno bu -di asocijacije o njegovoj posredničkojulo zi, susretanju dva svijeta, Istoka iZapada. Povijesna i kulturna zbivanjaiznjedrila su niz detalja koji sa mo spominjanjeovog grada po nekoj za čudnojlogici pobuđuju razmišljanja o susretusvjetova iskonski utemeljenih na razlikama,koje u zdravom am bi jentu obogaćujuljude, u nezdravom ih razdražuju,nagone na zlo svake vrste.Takav osjećaj je postojan čak i umo mentima kada takve mentalne ak t -i vnosti nadjača buka u iznošenju su p -ro tnih dokaza, kontekstualiziranih upri mjerima najdrastičnijih razdvajanjai sukobljavanja koja povijest, čini se, bi -lj eži daleko pedantnije i brižljivije?!Zlo kobni afinitet spram registracijesve ga što povlači i utvrđuje ne p re mo s -ti ve jazove, uz istvoremeno ubijanje isa me pomisli na bilo kakvo isticanjehu manizma mostogradnje, kao pre tpo -s tavke susreta, suštinski gle da no predstavljanajveći problem Mo sta ra.Ta vrsta bolesne sklonosti u traženjupovijesnih primjera, koji svaku mo -gućnost konstruktivne komunikacijena bilo kojoj osnovi, ustoličavaju kaoiluzorni pokušaj unaprijed osuđen naneuspjeh, još uvijek dominira, su ve -reno vlada i nada se da će takvu po zi -ciju održati, s obzirom da generacije ko -je dolaze nisu posebno sklone izučavanjuprošlosti, ma koliko ona bila sla v -na.Ne treba, naravno, poricati da primjerakoji ukazuju na sukob ima na p -re tek. Historijske činjenice su na koncuneumoljive. Dovoljno je spomenuti proteklirat, zastrašujuće sukobe, masovneprogone, zločine... No, misliti da jedruga strana medalje prazna, da nenudi primjere koji upućuju na razložnostiskonske potrebe za ljudskim su s -re tima i saradnjom, znak je mentalnogoboljenja za koje lijek ne postoji nitiima nade da će ga neko pronaći.Stoljećima je Mostar, od podizanjajedne od najljepših ćuprija na svijetu,tog bisera začudne arhitektonske me l -o dije, simbola Hajrudinovog gradite lj s -kog umijeća, živio u znaku susreta kojitom buketu različitosti nisu smetale,ni ti su na bilo koji način asocirali tjes -ko bu kao način postojanja u gradu naNe retvi. Takav ambijent je uostalomovaj grad iznjedrio kao najveći rasadnikpjesnika i umjetnika, da je sam imaoviše poeta nego sav ostatak zemlje.Bilo je to vrijeme kada su dva mo s -ta rska pjesnika Osman Nuri Ha džić iIvan Miličević odlučili da djeluju podjednim imenom Osman-Aziz, ne izazivajućibilo kakav oblik frustracije ni najednoj strani. Obostrano prihvaćenasa radnja jednostavno nije podrazumijevaladominaciju jednog, bilo kakavoblik potiranja identiteta, posebnosti,vjerske pripadnosti, običaja i drugihde talja, koje naše vrijeme glorificirakao nepremostive prepreke za bilo ka -kav oblik komunikacije. Ambijent, kojinije sputavao slobodu izražavanja, nitiosiguravao bilo čiju supremaciju, kas -nije je pogodovao i Šantiću, Ćoroviću,Đikiću i drugim, i trajalo je to u vremenusve dok duša grada nije ubijena.Aktuelna društvena analitika, me -đutim, baš u tom segmentu razumijevanjapravi kardinalnu grešku, vezivajućito ubijanje duše grada za devedesete.Lišena hermeneutičkog osjećajaza dubinu, takva “misao“ odbija prihvatititoliko očiglednu istinu da su de -ve desete došle samo kao “idealna prilika“,samo podesno vrijeme za eksplozijenagomilanih frustracija, čija su ra zo -r na dejstva bila puno pogibeljnija odsamih granata. Te frustracije su zapravobili “navodioci“ vatre, koja je bezob -zi rno bljuvana na sve strane.Lišena navedenog osjećaja, druš t -vena misao nalazi se u gotovo apsurdnojsituaciji. S jedne strane ona je punaželje, stremi da nađe odgovor na nezabilježenueksploziju mržnje, do suludostiistovremeno odbijajući da uzroketraži tamo gdje oni stvarno pripadaju –u vremenu koje je prethodilo devedesetim.Upravo zato ona tumara u mrakui ne nalazi odgovore, niti ih s takvimapriorističkim usmjerenjem može pronaći.Apsurdnost cijele situacije očitujese u neshvatljivoj potrebi za idealizacijomi glorifikacijom jednog vremena,ko je je na različite načine suštinski sa -mo sublimiralo probleme, čija je kulmi -na cija bila samo pitanje vremena i po -vo ljnog trenutka.Grad je ubijan jer je na poprištuostao jako mali broj ljudi spreman dase bori za spas njegove duše. U novoko -mponiranim uvjetima gdje je materijalnabaza bila sve, borba za dušu doimalase kao bespotreban luksuz. Sveje, na žalost, pokleklo pred nasiljemgolog materijalizma.Pred rušitelje je stao jedino HuseinĆišić, s istom onom odlučnosti s kojomje s kućnog praga potjerao Musolinijevoggenerala, koji ga je kanio vrbovati,20