BEHAR

POVIJESNA ČITANKA“S ocem smo razgovarali na engleskom.S majkom na grčkom i francuskom,a u školi na engleskom i turskomjeziku.“ 9Pripadnici jedne druge levantinskeobitelji hrvatskog porijekla, Pusići,koji žive više od stoljeća u Istanbulu,pripovijedaju sličnu priču. StaniPusić, čiji je djed došao iz Dubrovnikau Istanbul, kaže sljedeće:Kod kuće se najčešće govori očev ilimajčin jezik, oni dominiraju. Moja jemajka bila Talijanka i s nama je razgovaralatalijanski. Ali, za vrijemera ta Turci su bili protiv Talijana. Za -to su rekli da moramo govoriti drugimjezikom, pa smo odabrali francuski,koji je tada bio dominantan jezik.… Tako nama hrvatski nije bio glavnijezik. Kod kuće smo govorili francuskii talijanski. Turski smo učili u školi.Na ulici i grčki, jer u to je vrijemeovdje živjelo mnogo Grka. … I takosmo naučili grčki. Ali samo u govoru,ne i u pismu… Učili smo i druge jezikeu školi, kao njemački i engleski. …Danas govorimo najmanje pet jezika.Nažalost, ne govorimo hrvatski, jerdjed je govorio hrvatski, ali ne sa djecom.10Sličan odgovor na pitanje o upotrebihrvatskog među hrvatskimLevantincima u Istanbulu u posljednjojčetvrtini 19. stoljeća dobio je iVeber Tkalčević od jedne kućanice skojom je razgovarao:- A znadu li svi dobro hrvatski?- I znadu i neznadu dobro, kako jeko dugo ovdje. Ali oni, koji su većmalo zaboravili, držu se, da su Hrvati.11 Dok kriterij jezika definitivnopruža negativan odgovor na pitanjemože li se govoriti o “hrvatskimLevantincima,“ nekoliko drugih faktoraimalo je centripetalan, odnosnoOd osoba koje su se istakle kao prenosioci novih tehnologija,svakako treba istaknuti i Sišćanina Đuru Klarića, koji je položiotemelje turskoj duhanskoj industriji, kao prvi ravnatelj osmansketvornice duhana Džibali u Istanbulu u posljednjoj četvrtini 19.stoljeća.Tvornica duhana Džibali (Cibali)kohezivni učinak. Prije svega, državljanstvomatične države bilo je onošto je sprječavalo odumiranje predistanbulskihtradicija među doseljenicima.Strano državljanstvo je neštošto Levantinci i dan danas čuvaju kaonajveću svetinju, kao jedinu branu odutapanja u turskome mnoštvu. Nekadasu uz strano državljanstvo bile ve -zane različite privilegije, no, danastome više nije tako. Primjerice, Zelićisu očuvali državljanstvo svoje “matičnedržave.“ Uvidom u privatni arhivEdwina Zellitcha, koji seže sve doprvog Zelića u Istanbulu - Antonija,može se pratiti promjena državnihnaziva na ispravama Zelićevih: 1. Au -s trija; 2. Austro-Ugarska (od 1867.);3. Kraljevina SHS; 4. Kraljevina Ju -go slavija; 5. SFRJ; 6. Republika Hr -va tska. Slično je i sa drugim obiteljimau Istanbulu, čiji članovi hrvatskine govore, većina nikada nije ni po -sjetila Hrvatsku, no, unatoč tome po -s jeduju i čuvaju hrvatsko državljans -tvo (npr. već spomenuti Pusići).Pored praktično-pragmatičnogele menta, kao što je bilo državljans t -vo, kao kohezivni faktor djelovale su ineke javne i društvene organizacijeutemeljene na pripadnosti zajedničkojdržavi ili zavičaju. Tako je, poredveć spomenute austro-ugarske škole,kao organizacija koja je okupljala au -s tro-ugarske državljane djelovalo iau stro-ugarsko dobrotvorno društvoBe nefienza. U župi Sv. Jurja na Galatidjelovala je dubrovačka bratovštinaSv.Vlaha, koja je skrbila o siromašnijimčlanovima zajednice. U kasnijemperiodu, u razdoblju Jugoslavije, kaodruštvena organizacija ovoga tipa is -ti cala se jugoslavenska organizacija“Sloga“, koju su jugoslavenski državljaniu Istanbulu rado posjećivali, igdje su se rado družili.Pored ovih udruženja treba istaknutii misiju bosanskih franjevacakoji u 19. stoljeću odlučuju utemeljitisvoje stalno predstavništvo u Istanbulu.1845. godine zalaganjem fra9Razgovor vođen 17. veljače 2010. u Ateni.10 Razgovor vođen 23. svibnja 2009. u Istanbulu.11 Adolf Veber [Tkalčević], Put u Carigrad (Zagreb: Matica Hrvatske,1886), str. 170-171.+44