BEHAR

POVIJESNA ČITANKA(Izmiru), 2 istovremeno i povijesno uv -je tovan. Naime, suvremeni europskiputnici i diplomati u Istanbulu u tzv.‘dugom 19. stoljeću,’ razdoblju nastankanacionalnih država i nacionalizmauopće, nisu mogli razumjeti ove ljudekoji se nisu uklapali niti u jednu odpostojećih kategorija, jer su bili, kakonavodi Schmitt, “ni Europ ljani ni Istočnjaci,bez nacije, ali pre ma europskomshvaćanju pretjerano religiozni,poligloti bez materinjeg je zika, radišni,no, bez visokog obrazovanja i kulture.“3 Ovakvo je sta jalište bez sumnjestajalo u vezi sa orijentalizmom formiranimpredrasudama sa mih promatrača,kao i željom za istis ki vanjemLevantinaca sa njihovih lu k rativnihpozicija u trgovini sa Istokom, i uskakanjemna njihova mjesta. Ne ra zu mi -jevanje Le va ntinaca nerijetko je prelazilou osu du, pa i otvorenu mr žnju iprezir, kao što se da iščitati iz is ta n b -u lskih zapisa pijemontskog di p lo mataAntonija Barratae 1840. godine:To su ljudi koji su samo po imenukršćani, izdali su zemlje iz kojih sudošli, ne znaju otkud su došli, tijela iduše prodaju Turcima, i ne znaju granicuu podčinjavanju i beskrupuloznosti…4Ipak, treba napomenuti da ovak -vo omalovažavanje i neprijateljstvoni su prisutni u hrvatskim i bosans -kim narativnim izvorima iz istoga pe -rioda. Prije se može govoriti o određenojvrsti patronizacije hrvatskih Le -va ntinca, što je vidljivo iz tekstovana šijenaca koji su posjetili grad naBo sporu, poput zagrebačkog jezikos -lovca i književnika Adolfa VeberaTka lčevića (“Putopis u Carigrad“ iz1885.), te bosanskih franjevaca fraJa ke Baltića, koji je u “Stambolu“ naslužbi proveo tri godine (1847-49.), ibosanskog polihistora fra Ivana Fra -ne Jukića.Crkva Santa Maria Draperis -PeraPitanje zapadnoeuropskihiseljenika, tzv. Levantinaca uIstanbulu, bilo je priličnozanemareno kako u svjetskojhistoriografiji, tako i uosmanistici uopće, sve donajnovijeg vremena.*O nekadašnjoj prisutnostihrvatskih iseljenika uIstanbulu svjedoče i brojninadgrobni spomenici navelikom katoličkom grobljuFeriköy, kao i nemali brojgrobova uglednika hrvatskogporijekla u istanbulskimkatoličkim crkvama.Prema Schmittovom sudu, upravoje ta nesvodljivost Levantinaca naneku od poznatih kategorija (ni Istokni Zapad, bez nacije i materinjeg jezika,i sl.), glavni razlog za previđanjeove problematike u modernoj historiografiji.Historiografije matičniheuropskih država Levantinaca zaobilazeovu tematiku jer ju je teško svestipod nazivnik “nacionalna povijest,“iako joj u određenom smislu ipripada. S druge strane, i sami osmanistinajčešće zaobilaze ovo poglavljejer drže da se ne radi o, strogo uzevši,“osmanskoj povijesti“, već o jednomzasebnom, europskom interpoliranomelementu u osmanskom tijelu.Recimo i nekoliko riječi o samim“Levantincima“. Upotreba samogapojma Levantinac osporena je budućida tzv. Levantinci nisu koristili ovajpojam za samoimenovanje sve do 20.stoljeća, dok je u današnjem značenjuu literaturu ušao relativno kasno, teku 19. stoljeću. Do tada je označavaoopćenito, bez razlike, sve stanovnikeLevanta, odnosno istočnog Sredo-2 Oliver Jens Schmitt, Les Levantines. Cadres de vie et identitésd’un groupe ethno-confessionnel de l’Empire ottoman au ‘long’ 19esiècle, prev. Jean-François de Andria (Istanbul: Les Édition Isis,2007). Izvorno objavljeno na njemačkom kao: Oliver JensSchmitt, Levantiner. Lebenswelten und Identitäten einer ethnokonfessionellenGruppe im osmanischen Reich im ‘langen 19.Jahrhundert’ (Minhen: Oldenbourg, 2005.).3Oliver Jens Schmitt, “‘Uzun 19. Yüzyılda’ İstanbul Ve İzmir’deLevantenler: Uluslarüstü Bir Mezhep Grubunun Oluşumu Ve‘Kimliklerin Oyunu’,“ u: Yavuz Köse, İstanbul. İmparatorlukBaşkentinden Megakente, prev. Ayşe Daǧlı (Istanbul: KitapYayınevi, 2011.), str. 132.4Citirano prema: Schmitt, “‘Uzun 19. Yüzyılda’ İstanbul Veİzmir’de Levantenler,“ str. 131.40