BEHAR

ESEJ: TOKOVI MISLInacionalno i 3. pitanje teritorijalnogintegriteta i suvereniteta, stavljajućiBosnu i Hercegovinu u središte re gi -o nalnih i međunarodnih političkihin teresa.Famoznim Dejtonskim mirovnimsporazumima iz 1995. Bosna i Hercegovinadovedena je u gotovo identičnupoziciju u kojoj je bila i nakon Berlinskogugovora iz 1878. godine: oduzetojoj je pravo da bude republika ravnopravnihi jednakopravnih građana,lišena je svoga bosanskog identiteta ukorist definiranih i nedefiniranih na -roda, te stavljena pod iznimno nerazumljivi nikada do kraja definiranme đunarodni protektorat. Ustav Re -publike Bosne i Hercegovine, potpunousklađen sa normama i pravima kojesu čak i mnoge zemlje Europske unijetek kasnije definirale i usvajale, stavljenje van snage, a nametnuto je us -tavno rješenje po kojemu doslovnonikada ne može ni zaživjeti, a kamoli(pro)funkcionirati.Za Dejtonskim “sporazumima”uslijedio je niz odluka, rezolucija i rješenja,te manje-više nametnutihzakona kojima je uspostavljena teritorijalnaorganizacija i administracijakoje cijeli problem usložnjuju do granicavrijeđanja inteligencije. Bosna iHercegovina je prepuštena (ne)sposobnimoligarhijama pod patronatomnekih nenabrojivog mnoštva institucija:“međunarodne zajednice” koje fu -nkcioniraju pod jednom krovnom,Vijećem za provedbu mira(!), koje činepredstavnici 55 zemalja i agencija temnoštvo posmatrača. Ured Visokogpredstavnika (OHR), kao “presudniautoritet” za provedbu civilnih odredbiDejtonskih sporazuma sve više jenijemi posmatrač, a povremeno i saučesnikte implementator haosa. Nikadaotvoreno priznati status međunarodnogprotektorata ponovo je otvoriopitanje identiteta naroda u Bosni iHercegovini - ponajprije i ponajvišeBo šnjaka - i njihovog mjesta u Europi;ne smije se zaboraviti: Bosna i He -r cegovina i Bošnjaci su jedino nerije -še no nacionalno pitanje iz devetnaestogstoljeća u Europi! Kako god jeMalo je poznato da su Bošnjaci (istodobno) bili najveća smetnjauspješnom provođenju tanzimatskih reformi u Osmanskomsultanatu i, kao muslimani, najveća europska dilema u vrijemepojave etno-nacionalizama u devetnaestom stoljeću napostosmanskom Balkanu. Oba ova historijska procesa znakovito suutjecali na formiranje i politički razvoj Bošnjaka. U tom smislu,nipošto nije slučajno da se raspad Jugoslavije najkrvavije prelomiopreko Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. Ustvari, radi se o nastavku - ilidovršetku - etno-nacionalnog aranžiranja bivše “europske Turske”započetom krajem devetnaestog stoljeća u kojoj nema mjesta ni zaislam ni za Bošnjake kao samostalan nacionalni i narodni entitet.Bo sna i Hercegovina ostala jedina ne -p riznata nacija i država u vrijeme us -po stave nacionalnih identiteta i državau devetnaestom, prepuštena na ne -mi lost i komadanje svojim susjedimai komšijama krajem dvadesetog, takose sada - početkom dvadeset i prvogstoljeća suočava sa vjerovatno najvećomneratnom opasnošću u svojoj sa -v remenoj historiji: da bude lišena svo -ga najbrojnijeg državotvornog naroda,Bošnjaka. Ovdje ćemo, nimalo skromno,pokušati doprinijeti odgovoru napitanje historijske, geografske i nacionalnekontekstualizacije Bošnjaka uBosni i Hercegovini u ozračju nastavkaobrnutog načela izgradnje naroda/nacije i države nametnutog ovoj ze -m lji u vrijeme procvata etno-nacio na -li zama u Europi u devetnaestom stoljeću.Bošnjaci u OsmanskomsultanatuBosna Vilayet-i (pokrajina Bosna)nikada nije bila klasična kolonija Os -manskog sultanata. Nakon zvaničnogdolaska osmanskih Turaka (1463.), ikonačnog osvajanja (1528.), sultanMehmed-han II. Fatih, Bosni i Hercegovinije osobno zajamčio autonomiju,do tada bez presedana u Osmanskomsultanatu. Domicilno stanovništvo -ko je se i do tada nazivalo Bošnjanima(u različitim prihvatljivim izvedenicama)- koje je prihvatilo islam, postat ćepredmetom brojnih sumnjivih analizai sporenja u smislu etničkog porijeklai prethodne vjerske prakse. 3 Na sultanskumilost ishodeću iz ispunjenjadu žnosti širenja daru’l-islama, Boš -nja ci su odgovorili odanošću, pouzda -no šću i teško nabrojivom mnoštvuspo sobnih političara, vojskovođa, um -jet nika i znanstvenika, ali i “običnih”rat nika bez kojih nije prošao nijedanmanji ni veći sukob, a kamoli rat u ko -je m je učestvovao Osmanski sultanat.Zauzvrat, Bošnjaci su uživali de factoautonomiju, status i administrativnookruženje znakovito različito od svihdrugih osvojenih pokrajina i dijelovaSultanata.Bosnom i Hercegovinom više jevladalo vijeće ajana (lokalnih preds -tav nika), nego što se upravljalo sa Por -te; bosanski vezir bio je jedini bal ka -nski vezir koji nije bio potčinjen ve li -kom veziru Rumelije, nego izravnosultanu; na protivljenje ili bojkotiranjeodluka sa Porte bošnjačke predstavnikeje u Istanbul pozivao osobno sultan,što se značajno razlikovalo od prakse ukojoj je sultan osobno prisustvovaopregovorima sa pobunjenicima u drugimnemirnim dijelovima su ltanata,poput Albanije, gdje je pr egovore vodioVeliki vezir. To naravno ne znači da suodnosi između Bo s ne/Bošnjaka iPorte/Osmanlija bi li bez problema.Tokom gotovo dva sto lje ća, između3Teoriju o bogumilskom zaleđu Bošnjakaodavno su napustili i njeni najvjerniji za -go vornici, jer je neupitno utvrđeno da usa čuvanim dokumentarnim dokazimane ma ni traga bogumilskom dualizmu;sa v re mena historiografska i teološkazna nost tre nutno se spori da li su “Bo š -njani”, od no sno pripadnici Crkve bosanskebili bliži ari janskoj ili pavlikanskojtakozvanoj he re zi.8