BEHAR

RIJEČ UREDNIKAsam Bo š njak“ (1903.) piše: “Ja samBoš njak – di čan junak: / Vjeran svetomdo mu svo me, / Vjeran slavi svojihdje da / I na rodu Bosanskome!“. Ina ko n cu u pjesmi “Bosni“ (1914.)piše: “Po s to j bino draga Mladena iTvrtka! /Hrv a t stvo mi Tvoje baštinstvoje sveto. / Ali neka je samrt teškai go r ka, / Za spas tvoj i sreću – mogživota eto.Imena ulica su isto što i “pesježelezje“Sada je naš Safvet-beg Bašagićdobio ulicu u Zagrebu i Bošnjaci uHr v atskoj ne mogu, a da ne budu po -no sni na tu “velikodušnu“ gestu, natu iznenadno ukazanu čast i priznanjeuglednom književniku i kulturnomposleniku. Nadamo se da će Ba -š a gićeva ulica ostati za vijeke vjekova,jer, svako novo političko vrijeme mijenjaimena ulica te će protežirati ime -na koja su aktualna u tom trenutku“njihove“ funkcionalne povijesti. Ne -ka se imena brišu da se nikad ne po -vra te poput ulica s imenima mnogihpa rtizanskih heroja, a neka se po pr -vi put ističu poput ulice Safvet-be gaBa šagića. Bošnjaci u Hrvatskoj tombi novom registru nazivlja ulica radojoš pridodali i značajnike poput FadilaHadžića, Feđe Šehovića, Mer sa daBe rbera, Omera Mujadžića i dru gihkoji su doprinijeli onome što danaszo vemo multikulturom, inter ku l tu -rom i multikonfesionalnošću, ri je čju,zb ližavanju dvaju naroda (hrv a tskoka toličkog i bošnjačko musli ma ns -kog) bez zadrške.No, čini se da u ovoj priči nijeprije poran Bašagić (u naknadnimpolemikama koje su se razvile u jav -nosti, oko toga tko je zaslužio ulicu, atko nije (između Komisije za imenovanjeulica, naselja i trgova i građanaZa g re ba i Hrvatske) već Milan Mladenović,frontman ex jugoslavenskero ck grupe Ekaterina velika i gitaristno vo valne grupe Šarlo akrobata, ko -jeg HDZ-ova vijećnica MargaretaMa đerić razotkriva kao narkića kojije, kao i još neki članovi grupe, skončaou heroinskoj izmaglici, iako jevažniji po datak da je pružao žestokotpor Mi loševićevu režimu. Budućida su već odigrane polemike oko Trgamaršala Tita, pa one oko Gojka Šuš -ka i drugih kamičaka u tuđim cipelama,čini se da je heroin (koji edukativno,po riječima Mađerićke, negativnoutječe na mlade) samo izlika dase ne bi reklo: sporno je to što je MladenovićSrbin, a mi mu dajemo ulicu.Ne za boravimo pritom da je Mladenovićro đen u Zagrebu, a odrastao jeu Sa ra jevu i Beogradu gdje je i skončaosvoj mladi život. Treba pritompri mi je titi da su imena ulica isto što i“pe s je železje“ (ordenje) kako je to re -kao Kr leža, misleći na prolaznost.Uz gred, spomenimo da se na zapadnojobali Mostara još i danas nalaziuli ca nazvana po ustaškom zločincuJu ri Francetiću.Egzotični orijentalni ukrasi navelebnoj hrvatskoj književnostiAko se osvrnemo na tridesete go -dine prošloga stoljeća, zanimat će naskako to da je već 1932. književnipovjesnik i kritičar Mate Ujević u svojojpoznatoj “Hrvatskoj književnosti“ utu književnost svrstao muslimane odHasana Kaimije, Osmana Azi za, Ed -he ma Mulabdića, pa sve do Ah medaMu radbegovića i Alije Na me tka. No,dobro, ali su ti autori, što nas posebnoboli, u antologijskim i inim prezentacijamasvedeni na periferne likove, sKada promatramo književne sudbine kao što su Musa Ćazim Ćatić,Mak Dizdar i Salih Alić, a mi znamo stvarnu težinu tih pjesnika,ispada da su oni bili i ostaju samo egzotični orijentalni ukrasi ilipriljepci na velebnoj hrvatskoj književnosti.Duraković je kirurški precizno pisao o neodrživosti nacionalromantičarskihopredjeljivanja i naizmjeničnih srpsko-hrvatskihprisvajanja bošnjačkih pisaca. Dokazao je da je bilo riječ o nuždi (pase netko “opredijelio“ za hrvatsku, a netko za srpsku književnost)koja je bila znak povijesne traume jednog svijeta kojem već punihstotinu godina oduzimaju identitet.tek, primjerice, nekoliko pjesama.Uos talom, Mate Ujević donosi oskudne,nedorečene i pejorativne ocjeneknjiževnika muslimana u BiH (“pjesništvajednoličnog, jadnog, sa neznatnimprizvucima knjiže v nosti... pod tu -r skom upravom književnost nije mo g -la životariti, a kamoli živjeti“). Spominjekao vrijedne tek pjesništvo HasanaKaimije i Muhameda Uskjufija, ada obojicu, kao i os ta le koji su pisali naorijentalnim je zi cima, nije mogao čitatijer najveći dio njihovog opusa nijebio preveden s orijentalnih jezika. Sličnoje bilo i u narednom, modernijem,razdoblju kada promatramo književnesudbine kao što su Musa Ćazim Ćatić,Mak Dizdar i Salih Alić. Ako je to zaistatako, a mi znamo stvarnu težinutih pjesnika, ispada da su oni bili iostaju samo egzotični orijentalni ukrasiili priljepci na velebnoj hrvatskojknji ževnosti.Pa ako je to odista tako, mogli bi -smo govoriti i o hrvatskim (ne samosrpskim) kašikama koje znaju zagrabitiu tuđu “času“. Jer, kako nas uduhu poslovice uči Bosanska sehara:“Nije ljubav dovoljno posaditi, trebaje i zalivati“, a što se tiče Bošnjaka uHrvatskoj, oni ne moraju biti stupovidruštva, dovoljno je i to što danomicedokazuju da nisu samo “šuplje glavekoje se vjetrom hrane“. Umjesto opre kosavskim književnim priljepcimahajdemo govoriti o kreativnim su -s retima i prožimanjima, umjesto ouk rasima i cvijeću hajdemo govoriti otome da na mjestima gdje se susrećudvije ili više različitih kultura nastajumeđusobna obogaćivanja. Bašagić,ne bivajući dvorski pjesnik, zasigurnoje jedan od onih koji suživot sHrvatima katolicima nije htio pretvoritiu “prokletu avliju“ već u iskreniselam. Stoga je i zaslužio ulicu uZagrebu.4