Joseph O. Connor - Kauboji i Indijci

nepodnošljivo vonjalo. Na niskom sivom zidiću koji je odvajao pokretne stube prema
podzemnoj željeznici nalazila se mramorna ploča koja je objavljivala da je proširenje
postaje otvorilo Njezino Veličanstvo Kraljica godine 1977. Trgovine uz rub
kolodvorske dvorane bile su zatvorene i roloi spušteni, metalni panoi prekriveni hiphop
grafitima, plastični neonski natpisi ugašeni, svi osim jednog ispred trgovine s
alkoholnim pićima Tresher, koji je zatitrao i zazujao dok su prolazili pokraj njega, kao
da je u njihovim tijelima bio neki neobičan elektricitet. Što je, na određeni način, bila
istina.
Jedan crnac u plavoj odori i kariranoj lovačkoj kapi hodao je gore-dolje, gurajući
stroj za čišćenje koji je brujeći iza sebe ostavljao otkose blještavih na prljavštini na
podu. Kad se približio, opazili su da na ušima ima walkman i svako toliko zabacuje
glavu nešto tiho pjevušeći uz ritam koji je samo on čuo.
Djevojka je rekla da želi šalicu kave, pa su ušetali u McDonald's na postaji i ona
je sjela za stol. Eddie je znao da to nije baš ispravno, ali u šest sati ujutro, u
nepoznatom gradu, čovjek jednostavno ne razmišlja o amazonskoj kišnoj prašumi.
Svjetlo u unutrašnjosti bilo je bijelo i blještavo i okupalo je lokal nekom bizarnom,
tromom nesnosnošću. Jeftina glazba dopirala je iz zvučnika. Ronald McDonald
posprdno se cerekao sa zida, nalik nekom izbezumljenom zlostavljaču djece iz 1960 -
ih. Eddie se s blagajne vratio s dvije polistirenske čaše na plastičnom pladnju i
jednom mršavom vrećicom pomfrita. Djevojčina stopala nezgrapno su počivala na
kutiji njegove gitare, ali nije ništa rekao. Nije ni okusila krumpiriće.
"Čupaš li obrve?" upitala je, pijuckajući kavu uz bolnu grimasu.
"Ne", odgovorio je Eddie. "A ti?"
"Ne moram", promrmljala je i njezino se lice rastopilo u umoran osmijeh tamnih
očiju.
"Ne", rekao je Eddie, "pretpostavljam da ne moraš."
"Ime mi je Marion", rekla je. "Mangan."
"A meni Eddie Virago", odgovorio je.
"Zgodno", rekla je.
"Ludo ime, ludi tip", rekao je on.
"Kako god", slegnula je ramenima i čvrsto ovila svoje ružičaste prste oko čaše.
"Imena ljudi meni nisu važna."
Eddie je rekao da mrzi što to mora spomenuti, ali malo je kratak s lovom.
Novcem, rekao je, za kavu i to. Prekopala je po torbici i gurnula kovanicu od jedne
funte preko plastičnog stola. On je rekao hvala. Ona nije željela da joj zahvaljuje.
Eddie tek što nije progovorio, kad je iza sebe čuo prolijevanje i neočekivano
naguravanje.
Dvojica muškaraca bila su odjevena u otrcanu sivu odjeću i lica su im bila tamna.
Čak i s deset metara udaljenosti, Eddie je namirisao njihov topao i truli vonj. Lica su
im bila jednake boje kao odjeća, a oči upale u lubanju, sjajne kao srdito ugljevlje u
vatri. Ustali su od stola, zauzeli borbeni stav, naguravali i udarali jedan drugoga.
Visoki muškarac imao je rupu na desnoj cipeli i Eddie mu je vidio crne prste na
nogama. Šugavi pas privezan za nogu stola je zarežao. Iza pulta, svi su se iscrpljeni
zaposlenici prestali kretati. Izgledali su kao da znaju da će se nešto dogoditi. Nešto
14