Joseph O. Connor - Kauboji i Indijci

"Odjebi", odgovorila je.
"Slušaj, ja tebe ni ne poznajem."
"Onda odlazi od mene", zaurlala je. "Ostavi me na miru. Jebi se."
Glas joj je počeo zapinjati od suza, zbog čega je iskrivila lice do ružnoće. Eddie
to jednostavno nije želio vidjeti. Suze su uvijek tako djelovale na njega. Činile su da
osjeća mučninu i krivnju i očaj. Činile su ga transcedentalno besmislenim.
"U redu onda", rekao je Eddie, dograbio svoju gitaru i bahato prošao kroz
staklena vrata.
"Samo ti idi", povikala je ona preko kolodvorske dvorane, "samo idi."
"Oh, i ti se jebi", odgovorio je Eddie, ali sebi u bradu.
Izašavši iz postaje, Eddie je sjeo na betonski rub ribnjaka i pokušao shvatiti
situaciju. Omoti hamburgera, kartonske kutije i stranice novina plutali su u prljavoj
vodi. London se budio. Promet je zamorio. Nebo je izgledalo kao zobena kaša, a zrak
je bio zadimljen, iznuren, star. Eddija je boljela ruka, ali ugriz nije bio ozbiljan. Oko
rane već su se počele širiti smeđe-plave modrice. Bilo mu je žao djevojke, Marion.
Bila je samo malo potresena. Znao je to. Nije htjela biti nepristojna. Moraš imati
razumijevanja s takvim djevojkama. Moraš im oprostiti.
Eddie je pogledao sivi nered Ulice Euston koji se prostirao ispred njega. I ispod
tog svog velikog razumijevanja, Eddie je osjetio nešto što, pokušao je uvjeriti samoga
sebe, nije bila osamljenost.
Kad se vratio u kolodvorsku dvoranu, ona je sjedila za stolom u McDonald'su i
jela, mirna kao da se ništa nije dogodilo. Činilo se da ga nije ni primijetila. Nakon
jedne minute, rekla mu je da pojede svoj pomfrit prije nego što se ohladi. On je to
učinio. Kupila mu je svježu kavu.
Hotel u Ulici President zvao se Brightside Hotel. Marion je rekla kako je neka
njezina prijateljica iz studentske referade Sveučilišta Galway nekoliko puta odsjela
ondje, znala upravitelja i rezervirala sobu za nju. Eddie je rekao da tome ne može
prigovoriti.
Kad su pritisnuli zvonce, iz stražnje je prostorije izašao jedan Indijac u srednjim
tridesetim godinama života, s djetetom u naručju. Mjesto je mirisalo na osvježivač
zraka s aromom jabuke, ne kao jabuke, već kao zamisao nekog odbora kako jabuke
mirišu. Indijac se nasmiješio i zanjihao bebu koja je gugutala. Imao je lijepo
podrezane brkove i sjajne oči. Šake su mu bile dlakave. Bio je zgodan.
"Željeli bismo sobu", rekla je Marion.
"Da", odgovorio je Indijac, oduševljeno pregledavajući knjigu gostiju, "moguće
je". Odložio je bebu na pult, lagano položio dlan na bebina prsa i klizio prstom niz
stupce u svojoj knjizi. "Može se urediti", rekao je.
Beba je bila ružna. Iskrivila je svoje lišće i zaškiljila prema Eddiju.
"Imam rezervaciju", rekla je Marion. "Na ime Mangan."
"Ah, u redu, trebali ste to odmah reći." Imao je prijateljski nestašan osmijeh.
Slatki miris tamjana dopirao je iz stražnje prostorije.
"Mangan", rekao je. "Mislim da to nije britansko ime."
"Točno", odgovorio je Eddie. "Irsko je." Indijac se ponovno nasmiješio.
18