Joseph O. Connor - Kauboji i Indijci

ine, ona još uvijek želi posao i otići će kući i do vikenda se vratiti sa svojim
stvarima. Obećava mu.
Do Lutona je otišla Thameslinkom ravno iz King's Crossa, i nadalje izgledajući
bolesna i blijeda. Rekla je Eddiju da će misliti na njega i on je rekao da je to lijepo.
Na propuhastom peronu se rasplakala i zagrlila ga tako čvrsto da je jedva mogao
disati. Rekao joj je da ne zaboravi donijeti natrag nešto iz djutića.
"Ne mogu, budalo jedna", jecala je.
"Zašto ne?" upitao je Eddie.
"Zato što je to Belfast", odgovorila je. "Hoću reći, nije druga država."
Dan nakon što je ona otišla, Eddie se najzad uspio prijaviti za pomoć za
nezaposlene, ali mu je rečeno da će na svoj prvi ček morati čekati dva tjedna. Novca
je bilo sve manje. Onih dvjesto pedeset funti koliko mu je dao otac već je gotovo
spiskao na obroke u restoranima s Marion, njezinu avionsku kartu, telefonske pozive,
povremeni taksi, podzemnu, cugu, desetku iz špila tarot karata koju im je izvukao jedan
nesretni hipi ispred kluba Sir George Robey jedne večeri, kad je odvukao Marion sa
sobom na svirku Napalm Deatha da je malo razvedri. Loš odabir.
Kad je sve to zbrojio, mogao je opravdati trošak od sto pedeset funti. Imao je
pedeseticu u gotovini, dakle bio je kratak samo za pedeset, što je prilično dobro za
Eddija, tipa za kojeg je Beano znao reći da je za financijsko planiranje sposoban kao
El Salvador.
Pored one pedesetice od oca, imao je i jednu vlastitu, od zadnjeg čeka koji je
unovčio prekoračivši svoj studentski kredit prije nego što je otišao iz zemlje. Eddie je
pomislio na Kierana Caseyja, antipatičnog brkatog bankovnog seronju koji je jedva
čekao odobriti ti gotovinu kad je trebaš, a zatim shvaćao kao osobnu uvredu kad ne
založiš svoje prvo dijete kako bi tu istu gotovinu otplatio. Sa ženama je Kieran bio
očijukavi gad. Jennifers njim nikad nije imala nikakvih problema. Samo bi zavrtjela
tipa oko malog prsta i izašla sva obavijena novčanicama. Ali dečki, s njima je priča
bila drugačija. Dečkima je zagorčavao život. Dečki su svaki put kad su ga željeli
vidjeti morali čekati u redu ispred njegovog ureda kao da idu na ispovijed. Na
određeni način, i išli su na ispovijed. On bi te svašta pitao. Pogledao bi tvoju čekovnu
knjižicu i rekao, "Lijep ručak u restoranu, zar ne?" i "Je li ljetovanje bilo dobro?" i
"Isuse, ženske su gadno skupe, nisu li, Eddie?" Da. Kieran Casey bio je od one vrste
studentskih bankara koja ljude tjera da smišljaju šifrirani jezik.
Eddie je razmišljao o Kieranu Caseyju, kako sjedi u svom podzemnom uredu na
College Rowu okružen uokvirenim fotografijama svoje debatne grupe i ragbi momčadi,
čita Eddijev ček, onaj na kojem krupnim crnim slovima na prednjici piše "Zračna luka
Dublin", a sitnima na poleđini "Jebi se, Kierane". Čovječe, kako će popizditi. Doista
će poludjeti. Eddie se glasno nasmijao kad je pomislio na to. Jednostavno je mogao
vidjeti tog samozadovoljnog gada kako skakuće i čupa ono malo kose što mu je ostalo
od transplantacije.
Ali takav je bio Eddie s novcem; živi sad, plati kasnije, često je to znao reći
njegov otac, a i majka, iako ona po tom pitanju nije bila mjerodavna.
"Izgleda da ne razumiješ", uzdahnuo bi njegov otac, "ne povezuješ, sine. Kad
gurneš tu karticu u automat, iz njega izlazi bančin novac, ne tvoj. Jednog dana sve ćeš
48