Joseph O. Connor - Kauboji i Indijci

pokolebati."
Hej, pa on misli da je to super ideja. Jedino razmišlja o njoj. Ali, kvragu, ako je
ona sigurna, nema problema i, na kraju krajeva, odluka je njezina, on s time nema
nikakve veze. Čak će joj posuditi gotovinu, rekao je. Može avionom do Belfasta, sjesti
na bus i za tren oka bit će doma u Donegalu. U protivnom će trebati dani, trajektom,
vlakom od Dublina, busom od Derryja. Eto koliko on tu zamisao smatra dobrom.
"Evo", rekao je vadeći novčarku. "Daj da ti dam lovu."
"Mislila sam da si švorc", rekla je.
"Pa nisam", zamuckivao je Eddie. "Zasad sam u redu. Samo sam oprezan, znaš."
"Dobro, dobro", pristala je, na njegovo veliko iznenađenje. "Puno ti hvala."
Otišli su u USIT i na licu mjesta kupili zrakoplovnu kartu. Eddie je platio jednom
od svojih zadnjih novčanica od pedeset funti.
"Je li to sav novac koji imaš?" upitala je. Eddie se nasmijao, malo preglasno.
Rekao je nema šanse, zaboravi, pun je para. Rekla mu je da će mu svejedno vratiti.
Eddie je rekao da bi to bilo super, ali kad si to bude mogla priuštiti, na primjer
sljedeći tjedan će biti u redu. Rekla mu je da ne brine, neće pobjeći s lovom
bogataškog sina. "A čak i ako pobjegnem", rekla je, "možeš to smatrati isplatom."
Eddie je rekao da doista nema potrebe za takve riječi.
Ostalo je još samo jedno slobodno mjesto na Ryan-airovom letu i morat će biti
nepušačko. Eddie je znao tipa iza pulta, jednog samouvjerenog pametnjakovića koji je
nekoć slušao predavanja iz povijesti društva na UCD-u. Pravio se da ne poznaje
Eddija, ali svejedno je to bio on. Jedne su se večeri u baru Belfield posvađali oko
marksističke književne kritike. Nosio je jedno od onih jeftinih odijela koja se usmrde
nakon nekoliko dana, onih koja izgledaju sjajno na lutkama u izlogu i ispod disko
svjetala, a usrano ostatak vremena. Djelovao je kao da mu je neugodno. Izgledao je
kao da ne želi da itko zna da radi ondje. Kad je pružio karte, nije se smiješio. Nisko je
pognuo glavu i počeo črčkati neka sranja na poleđinu obrasca.
Kad su ponovno izašli na ulicu, ona je spremila kartu u džep i upitala Eddija što
on namjerava. To, odgovorio je on, to je pitanje. Možda će uzeti neki film, ili se samo
negdje opustiti i vidjet će se kasnije u hotelu. Odmahnula je glavom i rekla sutra.
Stoljećima nije vidjela sestru, tako da će možda morati prespavati kod nje. Podigla je
torbu.
"Znaš kako je ", rekla je. "Ženski razgovori."
"Da", odgovorio je. "Znam kako je."
"Pitam se hoćeš li biti ondje kad se vratim", uzdahnula je, kao da joj to nije
važno, "ili ćeš zbrisati."
Policijski automobil naišao je vrišteći iza ugla, sirena je histerično zavijala.
Debeli muškarac na suvozačkom sjedalu ispružio je ruku kroz prozor i učvrstio plavu
rotirku na krov.
Eddie je rekao da će biti ondje. Ona se nasmiješila kao da mu ne vjeruje i rekla
mu da ne mora biti ondje, samo da ne laže. On je uporno tvrdio da ne laže.
"Ja nikad ne lažem", rekao je, "posebice ne ljudima s kojima sam spavao." Ona se
ponovno nasmiješila.
"Ne mislim da smo ti i ja vjenčani ili nešto takvo", šapnula je, "ako te to brine."
34