Joseph O. Connor - Kauboji i Indijci

Dean situaciju. Tanki led svuda naokolo, i Eddie je već osjećao kako počinje pucati.
I krevet je bio pravi hotelski, premekan, s najlonskim plahtama koje su izazivale
statički šok i oprugama koje se vjerojatno čulo s milje udaljenosti. Zrak je bio svjež i
Eddie je promatrao kako se njegov dah pretvara u paru dok je nepokolebljivo mirno
ležao pokraj nje i pitao se zašto se ovo dogodilo i kako će se iz toga izvući. Osjetio je
nešto muklo u samoj jezgri svojega postojanja. Ali to nije bila emocija. Bila je to glad.
Načas je pomislio da ustane i iskrade se bez ijedne riječi, da se samo odšulja
stražnjim stubama kao Errol Flynn ili netko takav, i nikad se ne vrati. U mjesecima koji
će uslijediti, često će se upitati zašto to nije učinio, zašto nije jednostavno kliznuo do
majčinog stana u jednom od onih otmjenih crnih londonskih taksija, bez ikakvih
pitanja. Mogao je biti ondje i prije no što ona ustane. Ili bilo gdje drugdje osim u
hotelu Brightside. I mogao je to učiniti. Bilo je rano, nikoga nije bilo u blizini i mogao
se izvući neopažen. Ali čak ni Eddie nije bio takav gad. Uostalom, praktično gledajući,
nikad ne bi uspio spustiti gitaru niz stube, a da pritom ne proizvede buku.
Kad je sad u blagovaonici gledao Marion, njezine majušne ruke koje su
podrhtavale držeći punu šalicu, u grčevitom stisku mišića koji se predstavljao kao
Eddijevo tjeskobno srce, bilo mu je gotovo drago što se nije izložio toj opasnosti.
Gotovo, ali ne posve. Ona je jednostavno izgledala beskrajno ranjiva.
Uhvatila ga je za ruku preko tanjura s doručkom i uputila mu osmijeh, neobično
žaloban osmijeh. Zatim je ispružila palac i obrisala nešto s ruba njegovih usana.
Zacrvenjeo se. Jutros je izgledala bolje, u to nije bilo dvojbe. Naspavala se, tu nije
bilo greške, škrgutajući zubima i tiho hrčući kao mače. Sad su njezine zelene oči bile
bistre, malo se našminkala, a njezina je koža još uvijek bila ružičasta od apsurdne
siline tuša. Kosu je podigla debelom žutom vrpcom, s kojom je izgledala kao Simone
de Beauvoir, ili neka od onih drugih koprivojedačica s Lijeve obale. Eddie je u tim
zelenim očima vidio vlastiti odraz. Doista su bile zelene kao more kraj Sandymounta,
iako, znajući što se u njega ispuštalo, nije bio siguran bi li ona to nužno shvatila kao
kompliment. Međutim sad je shvaćao zašto ljudi tako govore o zelenim očima.
Gledajući Marion, bilo je očito.
Strogo govoreći, Eddie nije bio za šminku. Šminka je bila jedna od onih stvari
koje nisu bile moderne, seksistička, sve to. Ali Marion je izgledala veoma lijepo
ovako našminkana i on se zagledao u nju, nastojeći vjerovati da su jučer u ovo doba
jedva poznavali jedno drugo, a sad su već jedno drugome učinili stvari koje većina
ljudi ne učini za čitavog bračnog vijeka. A ispod krivnje, najjači osjećaj koji ga je
obuzeo bilo je nestrpljenje da nekome to ispriča, po mogućnosti Deanu Beanu, koji je
erotska iskustva drugih ljudi skupljao kao što prištićavi momčići skupljaju brojeve
vlakova. Da, Beana bi ovo itekako zainteresiralo. Eddie je gotovo mogao vidjeti
njegovo veliko, debelo, velikodušno jenkijevsko lice kako govori, "Isuse Kriste, nisi
valjda, majko moja, nisi to učinio, odvratno, čovječe. Isuse."
"Izgledaš jako lijepo", rekao je. I to je neki početak. Na kraju krajeva, nisu
razmijenili ni riječ otkad su se probudili i to jednostavno nije moglo dugo trajati.
Eddiju je bilo neugodno dok ju je promatrao kako naga i blijeda hoda po sobi, odabire
odjeću iz svoje naprtnjače i uvlači se u tajice. On je svoje bokserice bio navukao
ispod perine dok mu je ona bila okrenuta leđima. Znao je da je to smiješno, ali on je
26