Zapošljivost nezaposlenih osoba s invaliditetom

Zanimljivo je, i pomalo neočekivano da upravo gluhe i nagluhe
osobe, koje poslodavci percipiraju kao potencijalno
najpoželjniju radnu snagu u odnosu na druge osobe s invaliditetom
(Kiš-Glavaš, Sokač, 2005, 2006, 2006a) subjektivno percipiraju
najviše teškoća u zapošljavanju. Da li nemogućnost
potpune participacije u socijalnoj komunikaciji doista predstavlja
tako značajnu prepreku koja se onda reflektira i na druga
područja funkcioniranja gluhih i nagluhih osoba ili pak postoje
neki drugi razlozi ovako niskom samopouzdanju? U prilog prvoj
tvrdnji mogu ići rezultati istraživanja autorica Vash i Crewe
(2004) koje navode da osobe bez teškoća, kao i one s tjelesnim
invaliditetom sljepoću vide kao «najteže oštećenje». Međutim s
tim se ne slažu niti gluhe niti slijepe osobe.Naime, kako ističu
autorice, gluhe i nagluhe osobe često navode da bi radije bile
slijepe nego gluhe, te da ljudi koji nisu gluhi slabo suosjećaju
s posljedicama gluhoće. Ovaj stereotip da je gluhoća najmanje
teško, odnosno najmanje ograničavajuće oštećenje, vjerojatno
rezultira nerazumijevanjem kompleksnosti problema gluhih
osoba i nerealnim očekivanjima od strane okoline, pa tako i potencijalnih
i aktualnih poslodavaca. Tome vjerojatno pogoduje
i trend prisutan u našoj zemlji, a koji podrazumijeva da se
gluhe osobe usmjeravaju ili isključivo na verbotonalni pristup
u komunikaciji ili isključivo na znakovni jezik, čime se realno
ograničavaju njihove mogućnosti komuniciranja, a time i stjecanja
potrebnih kompetencija i samopouzdanja.
Analizom ovog pitanja izdvojene su dvije glavne komponente:
Faktor predrasuda okoline i prepreka koje proizlaze iz teškoća
i Faktor neprilagođenosti radnog mjesta i zadataka. Uvidom
u aritmetičke sredine i standardne devijacije rezultata ispitanika,
moguće je uočiti da ispitanici percipiraju postojanje
predrasuda i vlastita ograničenja koja proizlaze iz oštećenja,
no ne smatraju ih i suviše velikom preprekom pri njihovom
zapošljavanju. Također, uočava se da neprilagođenost radnog
mjesta i radnih zadataka, kao i teškoće dolaska do radnog
mjesta ispitanici ne uočavaju ili pak ne smatraju značajnijim
preprekama pri njihovom zapošljavanju, dok u većoj mjeri
ističu vlastite ograničene mogućnosti obavljanja poslova. Zanimljivo
bi bilo utvrditi da li sami ispitanici smatraju da imaju
ograničene mogućnosti obavljanja poslova ili smatraju da ih
takvima percipiraju potencijalni poslodavci te isto vide jednom
od značajnijih prepreka vlastitom zapošljavanju.
Socijalni aspekti zapošljavanja i rada
Ispitanici su ocjenjivali svaki od predloženih elemenata,
koristeći sljedeće ocjene:
1 = nije mi važno, 2 = uglavnom mi nije važno,
3 = osrednje mi je važno, 4 = prilično mi je važno i
5 = jako mi je važno.
Iznimno važnim vrijednostima koje treba ostvarivati u životu
ispitanici ocjenjuju ostvarivanje prihoda i općenito koristan
rad. Drugim riječima, ispitanici rad doživljavaju kao način ostvarivanja
ekonomskih i socijalnih potreba. Radom žele doprinijeti
uzdržavanju obitelji, žele postići statusa u društvu,
žele “da ih okolina uvažava i cijeni”, žele koristiti svoja znanja i
sposobnosti i stručno napredovati. Osim toga, rezultati pokazuju
da je svim osobama s invaliditetom koje su već radile, i
to bez obzira na razlog prestanka radnog odnosa, izuzetno
važno da što prije ponovno počnu raditi i stjecati radni staž.
Rezultati istraživanja 65