Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
106 sje∆anja na rat<br />
V. RAT<br />
ne pridajem ničemu važnost. Sjednem u autobus, kad ono avioni nadlijeću<br />
Kutinu. I autobus ne kreće. Ja dva sata sjedim u autobusu. Da nam je netko<br />
rekao — izađite, pogodit će vas. Uglavnom, nakon dva sata javljaju da autobus<br />
može krenuti. Mi ulazimo u Zagreb, pada Borongaj. Ja kažem, pa bože moj,<br />
nigdje mira. Nema ni prometa, ništa. Došli smo u Zagreb negdje oko devet<br />
sati navečer. Smjeste nas u jedno sklonište. Mrak. Meni zima. Sad me već<br />
groznica uhvatila. Nemam ništa drugo, nego ručnu torbicu. Tako sam došla<br />
u Zagreb. Dva dana sam išla od Pakraca do Zagreba. I došli smo na kolodvor.<br />
Zima mi je, lagano sam obučena i strah me. I ja se priključim nekom bračnom<br />
paru i kažem im otkud sam i tako, i oni me prigrliše. Međutim bila je zračna<br />
uzbuna i nismo mogli nikuda krenuti. Negdje oko tri sata noću, on je na svoju<br />
ruku sjeo u auto, bez svjetala i odvezao mene i svoju suprugu u njihov stan.<br />
I tu sam bila do jutra bila. Ujutro sam im ispričala da imam sinove, da imamo<br />
stan u Zagrebu. Ali mozak mi se blokirao, nikako se sjetiti adrese, valjda od<br />
šoka. Oni su sjedili sa mnom jedno sat vremena, i nabrajaju ulice, trgove, ovo,<br />
ono. Ne, ne mogu se sjetiti, i šta će sa mnom. Niti bih ja željela ostati ljudima,<br />
a ne znam, ne mogu na cestu. Ne znam kud ću. I tek na kraju oni nešto spomenu<br />
Fallerovo šetalište. Na Remizi smo imali stan. I stave me na tramvaj, i<br />
ja dođem do djece. I djeca kažu, tata je na Traumatološkoj. Onda smo otišli u<br />
bolnicu. Tek tad suprug primijeti, pa ti si sva ranjena. Operativnim zahvatom<br />
izvadili su mi tri šrapnela. Neke nisu mogli izvaditi, tako da još i danas imam<br />
šrapnele. Dosta dugo sam šepala. Tako smo s djecom bili u Zagrebu. To je bio<br />
mali stančić, za studente, a nas je bilo petero. Onda smo se išli javiti u Ministarstvo<br />
prosvjete, i tako su nam ponudili posao u Ivancu. Tu ratnu godinu, do<br />
1992. smo radili tamo, a negdje u trećem mjesecu tražili smo posao u našem<br />
kraju. Proradila je škola u Poljani, pa smo radili skraćenu školsku godinu u<br />
Poljani, ali nismo mogli do ljeta doći u Pakrac. Nije se moglo ući.<br />
Ljerka Stoček: Krenuli smo ujutro, u šest sati. Taj mladić, Aco, nas vozi. Mene<br />
i te dvije starice. Zbog kojih sam tu i ostala. Jedna starica je supruga čovjeka<br />
koji je bio ranjen kad i moj suprug, dan prije toga. Krenuli smo rano ujutro<br />
dok se još nije razdanilo. Prolazimo kroz Prekopakru. To je selo u pozadini,<br />
tamo je naša vojska bila na straži. Rekli su nam da se čuje neka pucnjava, ali<br />
su nas pustili da prođemo. Ništa ne znajući, krenuli smo kroz šumicu i upali u<br />
zasjedu. Samo odjedanput je mali Aco rekao, teta Ljerka, tu su. A ja nesvjesno<br />
pitam, a ko milo? Jer, on je mene zvao teta Ljerka. Bio je puno mlađi od mene.<br />
Pucaj! Evo ih! Ja pitam, koga? Kad najedanput — prasak, i mali vozi još auto. I<br />
ja padam kao suvozač dolje. Mene je valjda to spasilo. Vidim malom curi krv.<br />
Dobio je u zatiljak, a te dvije žene odostraga jauču. Idemo dalje cestom, ali<br />
ja ne vidim da Aco vozi auto. Valjda je auto išao sam. Išli smo po jarku, dok<br />
se auto nije sam zaustavio. Odjednom su ljudi u vojnim uniformama opkolili
Change language